'Perfidni Zapad nije htio djecu, a sada mu treba radna snaga'

Crkva snažno zagovara prava žena i protivi se bilo kakvome nasilju, istaknuo je za Večernji list vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. U intervjuu je govorio o brojnim iskušenjima s kojima se suočavaju katolici ususret Uskrsu, od odlazaka, nezaposlenosti, nejednakopravnosti.

Istanbulska konvencija izazvala je najviše pozornosti i verbalnih obračuna, pa i potresa u vlasti u Zagrebu. Kako gledate na te prijepore?

Ne želim komentirati prijepore, nego našu biskupsku obvezu – naučavati katolički nauk. I sam papa Franjo jasno je rekao da je rodna ideologija “ideološka kolonizacija”. Nitko nije protiv dokumenta o nenasilju, ali na perfidan način uvučena je rodna ideologija. Mi stojimo pred velikim upitnikom kamo ide ta ideologa u odnosu na naravni zakon i Božju objavu. Posebno ako se to ozakoni, onda ćemo biti ograničeni u naučavanju kršćanske vjere i morala.

Što Crkva vidi kao ključni problem i rezultat rodne ideologije koja se promovira Istanbulskom konvencijom?

Uvlačenjem rodne ideologije urušava se kršćanska antropologija i naravni zakon te ono što piše na prvim stranicama Biblije. Govori se o slobodi vjere, a time se nameće vjeri kako će naučavati i tumačiti moral i objavu. To je neprihvatljivo.

Kritičari Crkve i oni koji zagovaraju Istanbulsku konvenciju ističu kako taj dokument ima ključnu ulogu u zaštiti žena pa se nastoji nametnuti teza da je Crkva protiv zaštite žena?!

Samo zlobnici mogu tako tumačiti stav Crkve. Ne smijemo mi biti izdajice svoga poslanja. Nikada ne možemo odobriti ni jedno nasilje, ni jednu nepravdu kojom se ruši dostojanstvo čovjeka. Treba znati da ljudska prava i dostojanstvo čovjeka ne daju ljudski zakoni, nego Božja datost, a ljudski zakoni trebaju omogućiti ostvarenje tih prava. Zato se tako i postavljamo prema rodnoj ideologiji.

Postoje i oni u BiH koji kažu kako je taj dokument bez ikakve pompe donesen 2014. te da se potom ništa nije promijenilo.

Trebalo bi pitati one koji su digli ruke znaju li za što su digli ruke ozakonjujući tu Istanbulsku konvenciju. To jest ono tužno, ne glasuje se po savjesti, nego kako je stranačka struktura naredila. Kako kod nas donošenje zakona ide strašno usporeno, a još sporije provođenje, zato se ništa nije promijenilo, ali kada se bude primjenjivalo, bit će ozbiljnih stresova.

Što očekujete od Izbornog zakona?

Svi se kunu u taj Daytonski sporazum, a u tom sporazumu je jasno da postoje tri konstitutivna naroda. Nismo mi to izmislili, nego je to naša stvarnost. Ne dolazi u obzir “građanski” stil jer bi se time ozakonilo majorizaciju, kao što se Daytonskim sporazumom ozakonilo etničko čišćenje. Oni koji ne uvažavaju stvarnost sva tri naroda, bilo da su lokalni ili međunarodni čimbenici, rade protiv BiH kao države.

Istaknuli ste kako svima u BiH mora biti “priznato i poštovano pravo na vlastiti identitet”. Zašto su tako brzo zaboravljene lekcije iz Jugoslavije?

Nije to zaboravljeno, nego je to politička strategija imati veće pozicije. Treba biti hrabar pa istinu priznati i prihvatiti. Na ovim prostorima cvjeta mitologija i prekrajanje povijesti, pa zato ne učimo iz povijesti.

I ovo korizmeno vrijeme obilježile su vijesti o masovnom odlasku Hrvata katolika. Je li izgubljena bitka? Izračuni pokazuju kako će, ako se nastavi ovaj tempo, Hrvati katolici nestati za 27 godina.

Preživjeli smo i opstali tijekom povijesti i teža i gora vremena. I ovo ćemo preživjeti. Oni koji nisu uspjeli ratom, žele na ovaj način da nas nema. Treba probuditi hrabru vjeru i suočavati se s ovom stvarnošću. Treba učiti nositi križ, posebno mlade.

Što je onda potrebno činiti, pozvali ste državu, institucije, što Crkva djelatno može učiniti da se taj trend zaustavi?

Trebaju ljudi prepoznati tu perfidnu igru Zapada koji nije htio djecu, a sada mu je potrebna radna snaga pa mu dobro dođu gotovi ljudi. Odgovornost je prvo na obitelji da uči hrabrosti, životu te spremnosti na žrtvu i istinski voljeti svoje korijenje. Domaća politika treba shvatiti svoju odgovornost i razvijati strategiju razvoja, a ne samo se brinuti koja će stranka imati veću popularnost. Mediji posebno moraju preuzeti odgovornost i ne raditi na iseljavanju svojim trendom izvješćivanja.

Nedavno je jedan hrvatski književnik i kolumnist izrekao vrlo tešku ocjenu komentirajući odnos pape Franje i katoličkog klera u RH da se ne može “oteti dojmu da jedva čekaju da umre”. Postoji li otpor Crkve u BiH reformama koje zagovara papa?

Kako vidite, u Crkvi je veća demokracija nego u strankama. Kad se u stranci izjavi takva stvar, redovito slijedi stegovni postupak i izbacivanje iz stranke, a Crkva tolerira i takve izjave. One više govore o čovjeku koji ih je izrekao nego o stvarnosti koja jest. Nema straha za Crkvu koju vodi sadašnji papa. Ljudski element je uvijek sklon braniti se “ne remeti moje krugove”.