Ostavila sam trogodišnjeg sina u skloništu i otišla na prvu crtu bojišta

"Krv je moje svijetlo i moja tama ... Ćuške Dijelili, vatrom podigli me silom; I svima redom probadali uške Krvnici tupim i debelim šilom. Pa svaki bičem na žrtve se baci. A mi smo dalje u smjenu dugu Plakali... Kada smo naglo tko mrtvi umukli..."

Violeta Antolić tada 21-godišnja Vukovarka, ratnica s prve crte, majka trogodišnjeg Zorana i radnica u Borovu, dobro je znala ove stihove Ivana Gorana Kovačića. Učila ih je u školi a preživjela ih je, na svoj način u „sobi smrti“ u Veleprometu. Sastale smo se u kafiću, na rukavcu rijeke Save, u Zagrebu – gdje Violeta dolazi s prijateljima iz rata. Iznenadila me njezina ženstvenost i toplina. Da sam je slučajno srela na cesti, nikad ne bih pomislila da je ovo žena ratnica koja se borila na prvoj crti obrane grada Vukovara.

Imala je posao, živjela s majkom, očuhom i sinom na Sajmištu, u Sonje Marinkovića 52, preko puta vojarne. Prisjeća se sa smiješkom: – Radila sam u kombinatu Borovo za strojem na odjeljenju manipulacije. Kad je stigla prva plaća, rekla sam – vauu.., kolika plaća! Tek poslije sam shvatila zašto. Zbog otrovnih tvari. Za sreću nije trebalo previše. Kada su drugog svibnja 1991. godine u Borovu Selu ubijeni naši redarstvenici, počeli smo se okupljati jer smo postali svjesni kako smo ugroženi i prepušteni na milost i nemilost četnicima. Istog dana kada se dogodio zločin u Borovu Selu, Violeta se prijavila u ZNG u Radničkom domu.

Nije odmah krenula u obranu zemlje – tek za nekoliko mjeseci. Točnije, 24. rujna 1991. godine. Violeta se nadalje prisjeća: – Kupili smo pušku. Očuh je stražario na barikadama iza Sajmišne pruge. Onog trenutka kada su iz vojarne počeli pucati po našom domu, morali smo se skloniti kod susjede u podrum. Dok smo bili u podrumu, vojska je počela izlaziti iz vojarne a mi toga nismo bili svjesni. Očuh je s položaja došao do nas. Pucali su po nama i po djetetu koje sam nosila na rukama. Trogodišnji sin je kroz plač govorio: "Mama, mama", dok smo se probijali prema Olajnici. Na sreću, ostali smo neozlijeđeni.Sklonište koje se tu nalazilo bilo je puno muškarca i žena s djecom. Osjećala sam se sigurnije, a istovremeno je u meni sve gorjelo od bijesa. Mislila sam; oni su pucali po mom djetetu, uzvratit ću.

Ništa nije slučajno

Stari ljudi često kažu da ništa nije slučajno. Onog trenutka kada je Violeta odlučila krenuti u rat – u obranu svoje zemlje, svog grada i svog djeteta, znala je kako je to njezina sudbina. – Igrom slučaj, prošli su kraj mene dečki iz „jedne postrojbe“ – prisjeća se Violeta Antolić. – Pitala sam ih imaju li pušku i za mene? Pogledali su se onako ispod oka, „muški“ i odgovorili – žena s puškom? Nisu znali da imam iskustva s oružjem. Dva ujaka bavila su se lovom. Kao mala djevojčica išla sam s njima u lov u šume preko puta Dunava. Puška veća od mene... Lov nije jedino zbog čega se Violeta nije bojala oružja. Bila je na jednomjesečnoj regrutaciji bivše vojske kada su prvi puta primali žene i tu je dovoljno naučila o oružju. – „Dečki“ su me ipak odlučili uzeti pod svoje. Sada kada mi je dijete bilo „sigurno“, u skloništu na Olajnici zajedno s mojom majkom i drugim ljudima koje sam poznavala, mogla sam otići na prvu crtu. Znala sam samo da želim braniti svoj dom. Prva crta bila je na Sajmištu, mjestu gdje sam odrasla, živjela... Kad sam stigla, rekla sam da ne želim biti netko tko je zadužen za prvu pomoć. Ne želim biti bolničarka ili kuharica. Violeta Antolić ne voli publicitet. Priča polako, prisjećajući se detalja, ali je posebno zamolila da se u ovoj „priči“ spomenu njezini suborci jer „bez njih ne bi bilo ni nje“. – Bilo ih je 58, ali spomenut će samo neke: Zvone Ćurković (bio je zapovjednik, od njega je dobila „dugu devetku“) .

Josip Abel (više puta ranjavan u akcijama) . Rudolf Vuković Senzen (pokojni, ubijen na Ovčari) . Željko Špoljar – Žac (više puta ranjavan u akcijama, izašao konvojem, preminuo nakon rata) . Stjepan Antolić (ranjen i izašao konvojem). Damir Markuš – Kutina (ranjen, izašao je u proboju) . Tihomir Tomašić (iz bolnice odveden na Ovčaru i ubijen). Jean Michael Nicollier (Francuz, vedra duha, ubijen na Ovčari). Mario Cigrovski (ranjen, izašao konvojem). Ivan Poljak (preživio). Velimir Đerek – Sokol (prvi zapovjednik poginuo kod bunara). Mladen Armstrong Grof (poginuo na prvoj crti, šrapnel ga pogodio ispod šljema). Pokojni Mladen Armstrong – Grof (dao joj je poluautomatsku pušku, maskirnu košulju i prsluk). – Nisam se bojala i željela sam što prije u akciju. No kad je krenulo s pucnjavom, granate su letjele na sve strane... Prvu večer kad sam došla, doživjela sam šok. Neprijateljska linija bila je tri kuće dalje i uglavnom se sve jasno čulo. Zarobili su jednog našeg dečka. Mučili su ga. Čuli smo krikove, zapomaganje... Bili su to vapaji čovjeka koji više nema snage. Bilo mi je teško oko srca, svi smo se osjećali isto i znali smo kako će završiti. Noću su pucali po nama iz tromblona i rafalno. Napali su u rano jutro. Nismo ni oka sklopili jer smo ostali na straži. Skočili smo i „zgrabili“ puške. Znala sam da je ispred mene crta koju neprijatelj ne smije proći i pucala sam bez razmišljanja. Ne smiju proći liniju. Bilo nas je premalo, a da bi zavarali protivnika i ostavili dojam da nas je više, pucalo se sto metara u desnu stranu i sto metara u lijevo. Bilo je to moje „vatreno krštenje“.

Prva linija postala je Violetin život i više nije bilo važno je li muško ili žensko. Sve vrijeme su ih mitraljirali iz zraka. Nedostajalo je streljiva. Ipak, vjerovalo se kako će im stići pomoć i nisu gubili nadu. – Što se hrane tiče, snalazili smo se sami – naglašava Violeta Antolić. – Hranili smo se onim što smo pronašli po kućama, trgovinama, skloništima... Nalazili smo čistu odjeću po kućama, a vodu smo donosili s bunara. Tako smo održavali higijenu. Snajper je upravo na tom mjestu usmrtio našeg prvog zapovjednika, Velimira Đereka – Sokola. Više nismo odlazili po vodu. Bilo je sve gore. Kad je „pao“ Vukovar, povlačili smo se s prve crte. Izvlačili smo ljude. Na povratku sam srela Josipa Abela, zajedno smo odnijeli jednog ranjenika na nosilima u bolnicu. I Abel je i bio ranjen i ostao je u bolnici. U zraku se osjećao miris smrti, grad je popustio pod posljednjom obranom. Ono malo preostalih ljudi, paravojska i domaći Srbi privodili su u Velepromet. – Nakon toga otišla sam po sina na Olajnicu – kaže Violeta. – Presvukla sam se u civilno odijelo. S djetetom sam krenula u Velepromet u koji su četnici priveli mnogo ljudi. Podijelili su nas u mušku i žensku kolonu. Očuha su izvukli iz kolone i pretukli ga. Odvoji li su me od djeteta, mislila sam da ću poludjeti. Molila sam da mi vrate dijete, oni su se cerekali i rekli kako će ga odvesti u Beograd u sirotište. Na sreću, sina je povela sa sobom jedna moja poznanica. Uskoro su četvorica došla po mene. Prvi udarac šakom u lice dobila sam od mog prvog susjeda. Bio je mlađi od mene. Predrag Marušin – Peđa udario me nakon što mu je to odobrio klimanjem glave Nenad Žigić, glavni žandar koji nas je ispitivao. Peđa je prije rata bio drag dečko, mislim da se bavio slikarstvom. Da je bila obrnuta situacija, ja nikad ne bih dopustila da mu "padne dlaka s glave". Bio je tu Miki Ikač i još jedan neprijatelj. Njih četvorica mlatila su me naizmjence pendrekom, puškom, štapom i nogama. Onesviještenu, odnijeli su me u „sobu smrti“. Ondje su te večeri već ubili četvero ljudi. Za mene nisu bili sigurni jesam li bila na prvoj crti u uniformi jer sam živjela na Sajmištu. Jedna Srpkinja vidjela me kod bolnice uniformiranu i ona me najvjerojatnije prokazala. Neki čovjek se vratio s izrezanim obrazima, drugi je morao jesti metke, a mnogima su vezali ruke bodljikavom žicom. Sjećam se kako su se rugali i cerekali kad su izvodili mlađeg dečka. On je rekao – samo da uzmem tenisice.

Pustila sam ih da odrastu

Oni su mu odgovorili – tamo kamo ti ideš, neće ti trebati. Božja providnost je nama ljudima nedokučiva. U mraku se pojavio tračak svjetla. – Od sigurne smrti spasio me Ljubče Atanasov – dodaje Violeta Antolić. Rekao je da što više šutim. Kad su ponovno počeli tući, vikao je na njih i rekao – što to radite? Prestanite! Bacio me je nazad u sobu gdje su me prije zlostavljali, a njih je izbacio. Postavio je stražu i nije dozvolio da više itko priđe. Jedan dan je došao jedan pravi četnik, kao iz filma, od brda odvaljen, s bradom... Stajala sam pred njim sva izudarana i otečenih obraza. Izvadio je nož i rekao mi – jao kako si otečena, sigurno te jako boli zub. Ajde, bre, otvori usta da ti ga izvadim pa će te proći. Stavila sam ruku na usta i govorila da sam dobro i da me zub ne boli. Nakon Veleprometa vodili su nas u vojarnu. Iz vojarne vozili u Mitrovicu gdje smo čekali razmjenu. Tamo sam ostala tri dana. Napokon smo dobili vodu i nešto za jelo. Na sreću, u prvoj grupi sam razmijenjena i izašla sam kada i Vesna Bosanac. Kao prognanica došla sam u Zagreb. Oporavak je trajao kratko. Zajedno s 204. brigadom vukovarskih veterana u petom mjesecu otišla sam u BiH, u Šuicu. Kada je bio avionski napad, pucala sam iz protuavionca i govorila sam u sebi da se napokon mogu suprotstaviti avionu koji je pucao na mene kad sam bila u Vukovaru. Violeta danas živi u Zagrebu. Ima čin narednice.

Majka je Andreje i sina Zorana koji je preživio rat sa samo tri godine i na svu sreću jako se malo toga sjeća. – Sada kada su porasli počeli su se zanimati za ratna događanja, ja ih nisam zamarala stradanjima. Pustila sam ih da odrastu i da sami prouče sve što ih zanima – kaže Violeta. U slobodno vrijeme druži se s dečkima iz rata. Bavi se sportskim ribolovom. Svoju vitku liniju održava zahvaljujući kick boxu u Fitness centru „Forma Factory“.

>> Zagrebačke braniteljice na tribini o ženama u Domovinskom ratu