Ako će Hrvatska ikad biti blizu toga da daje svoje ljude za predsjednika Europske komisije ili Europskog vijeća, dviju najvažnijih institucija u Europske unije, to je upravo sada. Teško je riječima objasniti koliko je sve to nevjerojatno (da se uopće događa) i senzacionalno (ako se zaista i dogodi), ali najmlađa država članica, koja nije ni dio euro zone ni Schengena, nego je po svim mjerilima negdje na začelju Unije, zaista je došla u priliku da se o njoj ozbiljno razgovara kao o državi iz koje može doći novi šef Komisije.
Ozbiljno se razgovara o hrvatskom premijeru i šefu HDZ-a Andreju Plenkoviću. Spekulacija o hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović kao iznenadnoj kandidatkinji europskih pučana za predsjednicu Komisije manje je ozbiljna, i vjerojatno je potekla iz pučanima suprotstavljenih tabora, u sklopu onoga što nam je jedan izvor iz Europske pučke stranke (EPP) opisao kao “koordinirani napad Pariza i Madrida na Manfreda Webera”, ali jednom kad je i ta spekulacija o Kolindi Grabar Kitarović objavljena u belgijskom Le Soiru i potom dobila vlastiti život u nizu drugih europskih medija (Politico, Bild, AFP, Corriere della Sera) ispostavilo se da nije ni ta varijanta potpuno bez smisla.
Neke okolnosti u ovoj mega kadrovskoj križaljci idu i u prilog ideji o Kolindi Grabar-Kitarović, ali ona za razliku od Andreja Plenkovića nije toliko duboko povezana sa strukturama koje odlučuju uime Europske pučke stranke. A u ovoj će utrci na kraju ipak odlučivati ne samo okolnosti, nego EPP. Najsnažnija politička obitelj u EU možda jest dezorijentirana, u krizi, ali njezinu snagu ne treba podcjenjivati.
Spekulacija o Plenkoviću kao izglednom kandidatu EPP-a u trenutku kad (i ako, jer Weber je mačak s devet života) europski pučani odustanu od svog “spitzenkandidata” Manfreda Webera ozbiljna je upravo zato što dolazi iz vrha EPP-a i što je spominjana u najutjecajnijim krugovima u Bruxellesu. Ovaj put to zaista nije spekulacija koju su zakotrljali i koju recikliraju mediji.
Ne, svi europski mediji koji su počeli spominjati Andreja Plenkovića, od Financial Timesa nadalje, to su činili oslanjajući se na jako čvrste i uvjerljive izvore.
Ova kolumna svojedobno je mogućnost Plenkovićeve kandidature za predsjednika ili potpredsjednika Komisije nazvala fantazijom. I dala niz argumenata za to. Sve su to argumenti koji se i danas spominju kao validni razlozi zašto Plenković, ni itko drugi iz Hrvatske, nije logičan izbor za čelnu dužnost u Europskoj uniji. Svi ti argumenti i dalje stoje, uključujući i onaj da Plenkoviću nije lako otići iz Hrvatske, jer ostavlja nestabilnu situaciju u stranci, a sada ostavlja i dosta gubitnički rezultat na posljednjim izborima.
Ali, okolnosti su se potpuno promijenile i fantazija to više nije, nego realna opcija koju spominju ljudi koji imaju iskustva u tome što sada pokušavaju učiniti s Plenkovićem. Ljudi koji su već jednom izabrali predsjednika Komisije spominju Plenkovića kao izglednog kandidata za slučaj da otpadne Weber. Naravno, uvijek postoji mogućnost da ti ljudi zapravo igraju igru s Plenkovićem; da daju lijevi žmigavac, a planiraju skrenuti desno; da im je u glavi drama u tri-četiri čina, a oni grade drugi čin oko Plenkovićeva imena, samo da bi na početku trećeg opalila neka puška na zidu i na scenu stupio lik kojeg zaista vide kao kandidata za predsjednika Komisije. To je politika. Ne možemo sa sigurnošću znati.
Ali već je nevjerojatno, i za Plenkovića, a i za Hrvatsku iznimno povoljno, ovo što sada znamo da se događa. Za Hrvatsku ne može biti loše da je odjednom na ovoj prestižnoj međunarodnoj pozornici percipirana kao zemlja koja je kadra ponuditi ne jednog, nego dva svoja politička lidera za popunjavanje jedne od najvažnijih političkih dužnosti u multilateralnom svijetu.
Znate kad bi Zoran Milanović kao premijer bio u igri za neku od najviših dužnosti u EU? Nikad, pa ni tad. Nemojte zaboraviti da su o njemu ljudi u EU imali komentare poput: “U usporedbi s Milanovićem, čak i Orban izgleda razumno”. A Milanovićevi najbolji politički prijatelji u EU započinjali su rečenice s ne baš uvjerljivim: “Znamo da je tvrdoglav, ali možda ipak”… U usporedbi s time, ovo je potpuno drukčija situacija u kojoj europski lideri u raspodjeli najviših dužnosti u EU o Hrvatima govore kao o kredibilnim opcijama: o Plenkoviću govore u kategoriji “on je taj”, a o Grabar-Kitarović govore “zašto ne”.
Sve što znamo o funkcioniranju EU govori nam da Hrvatska zbog svoje veličine, važnosti i vještine teško može očekivati da će biti u poziciji dati osobu da vodi Europsku komisiju. Ali, ako se ikad poklope okolnosti za takav naizgled nemoguć scenarij, onda će to izgledati ovako kao sad. Ako ikad, onda sad.
Pogledajte zanimljiv susret Plenkovića i Junckera:
znači glavna osobina koju promovira VL je rad za interese Brisela i Washingtona (Barbie), a to je uglavnom u suprotnosti sa interesima RH i hrvatskog naroda