Više nije sumnjivo što Pupovac rovari protiv Hrvatske, nego što kao Srbin uporno ne želi otići

Ode čovjek ko da ga nikad nije ni bilo.” Ova je rečenica redovito bila izgovarana na ispraćaju svakog nesretnika koji je prelazio kapiju kasarne bivše JNA kada bi se nakon godinu dana ili više “skinuo” i zaputio natrag, prema civilstvu, obitelji i rodnom gradu. Jednostavna misao koja bez ikakve dvojbe najtočnije definira smisao vojske jer, kako su se ispraćali oni koji su odslužili, isto je vrijedilo i za one koji su ginuli. Vojska je jednostavno i nepovratno trošila ljude, ona je svojom uniformiranošću i masovnošću materijalizirana čovjekova podsvijest, naša najdublja želja da se utopimo u krdu jednakih, lišimo se rizika individualnog, prepustimo odgovornosti subordinativnog, pristajemo na izvršavanje besmislenog pa i kad to znači neizbježnu smrt.

Nema ispraznije i poraznije, a istodobno ljudskije organizacije, nema tog opravdanja u njezinu postojanju osim u porazu čovjeka intelekta. Ko da ga nikad nije ni bilo. Vojska je uvreda pameti jer kaos koji proizlazi iz njezine navodne interne discipline planetarnih je razmjera. U JNA su mi nasilno objašnjavali kako će me u godinu dana naučiti preživljavati. Nisam nikako mogao shvatiti motivaciju takve nastave, potrebu da se naučim preživljavati, osim u napadu kao prauzroku postojanja bilo koje militantne ideje. Prva naoružana jedinica nije mogla nastati kao obrambena formacija jer, ako je bila prva, nije se ni imala od koga braniti. Dakle, vojska je ofenzivna, agresivna, pljačkaška, kriminalna, zloćudna sila koja je izmišljena s idejom osvajanja tuđeg.

Nikoga nikada nije odvratila od rata, ali je uvijek vrlo kvalitetno poslužila za njegovo pokretanje. Vojska je krv, nepravda i patnja, ona je odvratni rov prepun kostiju i ljudskih iznutrica, smrad smrti i neplemenitost pristajanja na umiranje. Da bi na bilo koji način sve učinili manje očito odvratnim, masakre smo servirali u paketu s paranoidnim stilskim figurama poput domoljublja, Boga, plemenitosti žrtvovanja, romantike viših ciljeva. Što ima uzvišenog u tome da čovjek pogine za domovinu i kakva je to domovina koja to od čovjeka traži? Hoće li se napokon pojaviti neka država, neki bog i neka vjera koja od ljudi neće imperativno zahtijevati da joj odanost dokazuju žrtvovanjem, nego porukom da za nju žive. I još gore, ima li, prema modernom hrvatskom iskustvu, većeg intelektualnog i plemenitog pothvata nego dezertirati iz bitke za domovinu.

Praviti se da vole ovakvu državu i čudovište u koje je izrasla mogu isključivo podoficiri isplativog domoljublja, dok se vojnici iskrene ljubavi i brige za nju kao zemlju pravde, jednakosti i slobode proglašavaju izdajnicima. Nema većeg komplimenta nego biti izdajnikom ovog sustava i nema veće sramote od sve sile štrumpfova koji ovih dana trube na mobilizaciju i zovu u stroj. U najpasivnijim dijelovima bivše države vrijedilo je pravilo da, tko nije za pušku, nije ni za pi.ku. U svjetlu te mudrosti postaje jasnija i motivacija onih koji se propinju ne bi li lažnim dojmom erektivne muškosti nadoknadili insuficijenciju morala, pameti i centimetara. Oni bi oblačili u uniforme i slali u rovove tuđu djecu i pritom njihovim roditeljima nametali kolektivni osjećaj domoljubne krivnje u slučaju da odbiju žrtvovati potomke državi kao masovnom ubojici. Ne šaljite djecu u vojsku. Ona tamo neće ni odrasti ni očvrsnuti. Samo će dobiti pušku da ubiju i budu ubijena, da se pokoravaju, da ne razmišljaju, da otupe, da se opijaju, da postanu upotrebljive lešine, taoci komandi i potvrda Krležine misli kako među ljudima smrdi, ali je toplije. Ona neće braniti ni vas ni vaš dom, ona će jednokratno poslužiti punjenju profiterskih novčanika.

Romantike rata više nema ni u knjigama ni na filmu. Ostao je prihvatljiv jedino u politici i religiji. Hoćemo li se ikad uspjeti skinuti iz tih uniformi koje nam navuku u najmlađim danima, hoćemo li prestati potrebu za ratom skrivati iza neuvjerljiva alibija deklarativne želje za mirom. Slati ljude u smrt za više ciljeve – ima li nižeg cilja od toga?! Zamiješati uzrok i posljedicu, kriviti da su zli one koji upozoravaju na zlo, preporučiti onome tko zamoli za sigurnost da, ako mu to treba, bolje je da ode odavde, da ode iz svoje kuće, za sve te stvari doista je potrebna vojska – vojska idiota. Dobro, meni osobno Pupovac uopće više nije sumnjiv što ustrajno rovari protiv Hrvatske budući da mu je to očito trajna misija, nego je sumnjiv što kao Srbin toliko uporno želi ostati ovdje. Što se krije iza te nepopustljivosti? Tko stoji iza njega, tko ga plaća? Trpjeti tu navodnu grozotu zbog ljubavi prema mjestu gdje je rođen?! Neprocjenjivo.

Zato ima ljudske i vojničke topline u poruci da se tornja odavde i da ne mora iz godine u godinu raditi elaborate za svaki slučaj kad mu netko opsuje mater srpsku, pljune ga ili nazove četnikom. Za opravdan bijes golorukog hrvatskog naroda jednostavno ne smije biti sile koja bi nas ponovno otjerala u šutnju jer smo mi i previše toga prešutjeli. Pogotovo u posljednjih 25 godina otkako šutimo o svemu bitnom: o budućnosti koje smo se šutke odrekli, o otimačini na koju smo šutke pristali, o primitivizmu koji smo šutke doveli na vlast, o ljudima koji šutke, bez obzira na njihovu nacionalnost, gledamo kako strepe i pate.

Pa da imamo efikasnu vojsku, možda bi bar ona mogla pomoći Pupovcu. Da se iseli.

>> Spasivši Pupovca od zatvora, Tuđman je pokazao da nitko nije savršen