Znate li koja je razlika između domaćih i stranih gostiju? – upitao je Dubravko Halovanić uvodeći nas u prostor muzejske zbirke oružja na Turnju. Brzo smo se umiješali, hvatajući korak s Halovanićem, među turiste koji u grupama odnedavno organizirano zastaju u tom karlovačkom naselju.
Dramatični dani
– Strani gosti, nakon početne začuđenosti, najprije obiđu i pomno promotre sve izloške, pročitaju tekstove na pločama i tek se onda fotografiraju uz oružje. Naši, pak, odmah navale na oružje i žele “provjeriti” puca li još strojnica te vozi li tenk – kazuje Halovanić dok učvršćuju jedan od protuzrakoplovni top. “Ovo je”, dodaje, napravio upravo netko od 'naših’”.
Prije točno 15 godina Turanj je odjekivao od detonacija, granate su do temelja rušile to predgrađe, a šačica golorukih branitelja počela je protiv srpskih agresora ogorčenu bitku za Karlovac. U dramatičnim okolnostima, presudnim za opstanak grada, Turanj je odigrao ključnu ulogu.
– Nije sporno da je baš ovdje zaustavljena agresija i spašen Karlovac. I u tim danima bilo mi je jasno da se povijesna uloga ovog mjesta, kao i cijelog obrambenog rata, mora na neki način obilježiti. Ideja o zbirci naoružanja nije mi jednostavno dala mira – prisjeća se Halovanić.
S otpisa u muzej
Prilika se pružila 1993. godine kada je počeo prvi veći preustroj HV-a. Halovanić je dobio zadatak da napravi otpis oštećena i neuporabljiva oružja. Neki su mu se primjerci učinili previše vrijednim da bi ih se bacilo pa ih je spremio. Malo-pomalo, broj je rastao, a ubrzo se i pročulo za Halovanićev hobi.
– Naravno, nisam mogao spasiti sve što sam želio, ali najvredniji dijelovi ostali su do danas. Najzanimljivije je da su neki moji kolega cijelu priču shvatili ozbiljno te su mi počeli donositi različitu opremu i govoriti da je to za “naš ratni muzej”. Nakon toga izbora više nisam imao – “ljuti” se Halovanić.
S obzirom na to da je skupio više od 300 komada oružja, topove, tenkove-samohotke, različita vozila i slično, prostor bivše vojarne “Turanj” učinio mu se logičnim, ali i jedinim prikladnim izborom. No, put do muzeja bio je još dug.
– Turanj je bio razoren i miniran, a prostor bivše vojarne potpuno devastiran i zapušten. Pomalo je pao u zaborav te ga je korov gotovo doslovno skrio od planova obnove. Iskoristili smo to što je HV 1999. godine pomagao civilnim vlastima u sanaciji terena pa smo raščistili i vojarnu. Eksponati su napokon dobili svoje mjesto. Svečano otvaranje bilo je 2002. – pokazuje Halovanić dokumentaciju te u Hrvatskoj jedinstvene zbirke. I dok država žurno izlazi ususret zahtjevu s terena i prepušta Karlovcu vlasništvo prostora vojarne za potrebe muzeja, gradska administracija se do danas još nije upisala kao vlasnik i čini se kao da je uopće ne zanima. Na pitanje zašto je tome tako, Halovanić nema odgovora. – To je prepreka da krenemo dalje jer ovo je tek prva etapa u projektu. Planiramo obnoviti zgrade, uvesti prateće sadržaje, urediti cjelokupnu infrastrukturu. Za sve to trebalo bi nam oko 11 milijuna kuna.
Japanci u čudu
Za cijelo ovo vrijeme bilo je i skeptičnih, koji nisu vjerovali da će se stvar “zapeljati” do te mjere. Ali evo, mi smo do ove godine zabilježili više od sto tisuća gostiju, neke su nas turističke agencije uvele kao obveznu postaju za organiziranih posjeta ili učeničkih ekskurzija na Plitvice – kaže Halovanić i dodaje da su među strancima Japanci osobito zanimljivi jer tek nakon mnogih uvjeravanja prihvaćaju činjenicu da je većina izložaka borbeno korištena u ratu potkraj 20. stoljeća.