Više od 2000 prognanika i povratnika živi daleko od očiju javnosti i zaboravljeni od političara

Trinaest godina nakon rata u Hrvatskoj i dalje je više od 2000 prognanika, izbjeglica i povratnika. Njih 167 živi u naselju Mala Gorica nedaleko od Petrinje. U najluksuznijem kampu za prognanike nema više gužvi i neimaštine kakve su obilježile devedesete. Danas izbjeglice, prognanici i povratnici žive sasvim pristojno, a stanare, kad izgube pravo živjeti u naselju, nerijetko treba tjerati da odsele. Za sve loše, međutim, krive državu i vlast.



Kroz izbicu sklepanu od starih dasaka ulazi se u tridesetak kvadrata daščare u kojoj živi samohrana majka sa svojom sedmogodišnjom kćerkicom. Na podu izbice raskvašena zemlja. Intenzivan miris drva koja neizbježno trunu. Još korak preko naherena sanduka i u kućici smo.

Minijaturni dnevni boravak pretrpan je namještajem. Oko golema masivna stola sivi pohabani divani i par stolaca. Raspela i slike svetaca na zidovima. Kičastom zavjesom koja je nekada bila bijela boravak je odijeljen od kuhinje. Mirisi od kuhanja stapaju se s mirisom vlažne zemlje i daščare koja truli u specifičan, težak, neugodan miris. Za stolom sjede tri prijateljice. Pijuckaju kavicu i bezbrižno razgovaraju. Na stolu marlboro, mobiteli... Kad tri mlade žene, pretpostavljamo isključivo za potrebe reportaže, i plaču nad sudbinom, to je apsolutno neuvjerljivo.

U progonstvu 18 godina
– Još pet godina ovdje nam ne gine. A ovdje je strašno. I sami vidite. Nemamo kamo. Pogotovo ja. Sama sam s djetetom. Moram je u školu spremat i dočekati pa ne mogu nigdje ići raditi – pripovijeda mlada, krezuba Vukovarka Aleksandra David. Prognanica je od ožujka 1992. godine. Žali se da joj otada nitko nije ponudio ni kuću ni ništa drugo, pa je u prognaničkom naselju. Kako se čini, i ne žuri joj se otići iz trošne kućice kakvih je osamdesetak izgradila japanska vlada još 1995. godine.

– Ovdje voda nije za piće, ali gdje ću? Gdje ja sama s djetetom? Toplo nam jest, to ne mogu reći, a i režije se ne plaćaju – pripovijeda Aleksandra.

Njezina prijateljica Željka Abramović u prognanstvu je 18 godina. Živi sama. Suprug i djeca su u Makarskoj, gdje, ako je vjerovati susjedima, imaju nekakav obrt.

– Ja sam tu jer uređujemo kuću što smo je dobili. Muž radi, djeca idu u školu, mora netko biti ovdje s radnicima – pripovijeda Željka:

– Dobila sam kuću u Petrinji, preko APN-a, na kredit za 50.000 eura, ali u takvom je stanju da smo već više od 80.000 kuna uložili, a kuća još nije useljiva. Kako bi i bila, to su bile samo ruševine. I ruševine su dobre, samo neka su u Petrinji. Petrinja je za većinu stanovnika prognaničkog naselja u Maloj Gorici u najmanju ruku Kalifornija.

Sedam kilometara prije Petrinje, kad se cesta polako počne spuštati prema Maloj Gorici, s desne strane kroz gustiš naziru se prizemnica pastelnih boja nanizanih u nekoliko krugova. Negdje u sredini je i Aleksandrina. Blato doslovce do koljena, a dvije kružne ulice u naselju usred dana sablasno puste. Na ulazu u naselje stilizirana japanska zastava. Stanari, međutim, u dva visoka željezna stupa koji se pri vrhu spajaju vide dva ključa zabijena u zemlju. Ključeve doma daleko od prognaničkog naselja. Danas, gotovo 13 godina od završetka Domovinskog rata, u ovom naselju na ulazu u Malu Goricu i dalje živi 167 prognanika, izbjeglica i povratnika.



Tu je tridesetak prognanika, uglavnom Hrvata Vukovaraca, sedamdesetak Srba povratnika, četrdesetak izbjeglica iz BiH te dvadesetak njih na privremenom smještaju. Igrom sudbine u ovom su se naselju našli ljudi s obiju strana ratne barikade, ali i oni koji su barikade izbjegli i uselili se protupravno u tuđe kuće. U naselju nisu raspoređeni po nacionalnosti pa je nemoguće izbjeći međunacionalne kontakte. Iako bi sve strane bile najsretnije da se i to može.

Otprilike ovdje prestaje svaka pomisao na idilu. Rijetko se međusobno druže. Hrvati se drže Hrvata, Srbi Srba... Ako se već mora “miješati”, začudo Hrvat bira Srbina i Srbin Hrvata, dok su Bošnjacima iz BiH po statusu bliži Srbi pa im se i lakše priklanjaju. Većih međunacionalnih incidenata u naselju nema. No, kako novac nema nacionalnost, svatko je od svakoga spreman naplatiti “taksiranje”. Tako, primjerice, vožnja do desetak kilometara udaljene ambulante u Petrinji stoji 50, a do Doma zdravlja u Sisku čak 100 kuna. Imati novac kad ustreba prijevoz nije potrebno. Osim gotovine, u naselju se može plaćati i “na olovku”, odnosno na dug. S vraćanjem dugova nema problema, jer se točno zna kada tko u naselju dobije penziju ili socijalnu pomoć.

Petkom cisterna
Bez obzira na to što je riječ o prognaničkom i izbjegličkom naselju, u Maloj se Gorici živi onako kako duboko u sebi priželjkuje svatko opterećen kreditima i minusom na tekućem računu: svako jutro dijeli se kruh – pola štruce po glavi – utorkom ili četvrtkom svaki stanar dobije 1,5 kg mesa i mesnih prerađevina, dva puta u mjesec dana gotovo na kućni prag stiže i kutija s namirnicama – od krumpira, riže i graha do marmelada i čokolade.

Uza sve te pogodnosti, naselje bruji o nekolicini stanara koji su nedavno “lagali medijima da danima gladuju te da nemaju drva za ogrjev”. Osim glasina koje bi mogle narušiti mir, u Maloj Gorici zasmetati bi mogao i problem s vodom. Ona u cijevima nije za piće, pa petkom dolazi cisterna. Potrošnja je ograničena na 30 litara na tjedan po osobi. Kad je riječ o obvezama, tu je i karton – zeleni prognanički i bijeli izbjeglički. Svaki ga mjesec treba nanovo ovjeriti i on je pokriće za sve: od zdravstvenog osiguranja do prava na pakete sa hranom i drva za ogrjev. Ogrjevno drvo i paketi hrane u naselju imaju poseban status.

To su stvari kojih nikad ne uzmanjka pa su vlasnicima izvor dodatne zarade: prodaju se mještanima u okolnim selima kako bi se namakao novac za cigarete i alkohol, sve prisutniji u staračkim samačkim domaćinstvima. Oni koji imaju posao ovdje žive poput bubrega u loju. Voze solidne aute, odlaze na ljetovanje... Baš kao da žive u vlastitu domu. Oni koji posao nemaju, i ne traže ga. Gazde iz obližnjih sela svjedoče tome i tvrde kako su u vrijeme rata nadničara imali koliko su trebali, a da danas jedva uspiju naći njih nekoliko. Prognanici i izbjeglice pak odgovaraju kako bi oni radili kad bi im seljaci pošteno platili.



Miji Miličeviću Mala Gorica je treća izbjeglička adresa s koje se, kaže, nema namjeru seliti. Toplo mu je, suho, nije gladan niti žedan.

– Jedino me svrbi kad se operem vodom iz cijevi. Inače je sve da ne može bolje – pripovijeda Mijo hvaleći na sva usta smještaj nedaleko od Petrinje:

– Ma ovdje se živi bolje nego u nekim kućama u selu. Na što ću se žaliti? Sve mi daju. Ni rođeni ne bi tako sa mnom.

Mijo sa svojim prvim susjedom Dragom, također iz Bosne, dane krati u razgovoru. Znaju se oni, kad malo popiju, i posvaditi, izvikati jedan na drugoga, ali sve zaborave kad malo odspavaju. Za lijepa vremena skupljaju plastične boce u okolici. Zarađeni novac, naravno, potroše na alkohol.

Dok za Miju svi govore da je fin i pristojan, s Dragom se nikad ne zna. Kad malo dublje zaviri u bocu, bez pardona će se sjetiti “majke balijske i majke četničke”, ovisno o tome o kojemu je susjedu riječ.

Neugodnosti su uglavnom rezervirane za starce. Mladi su spremniji na dijalog. Bošnjakinja Hasiba tako je dobri duh naselja. Zaposlena je u lokalnoj humanitarnoj udruzi pa jednom tjedno pere i čisti, ponekad čak i kuha starcima u naselju.

– Tko kaže da mu je loše, laže. Vjerujte – laže. Ne može nam biti bolje. Nikako! – ponavljala je Hasiba neprestano besramno ističući dobrotu ljudi koji brinu o naselju. Da bi dokazala svoju priču o ljubavi, sreći i blagostanju u šipražju na ulazu u Malu Goricu, sa sobom je dovela prvog susjeda Safeta koji je poput papige ponavljao Hasibine riječi. U zemlji koju opisuju kao mjesto gdje teku med i mlijeko, međutim, njima su nedostajali osnovni dokumenti, državljanstvo i adresa.

U kućici s brojem 11a živi Drago iz Bosanskog Broda. On je jedan od onih kojima je u Maloj Gorici sasvim u redu. Na toplom, suhom, ima i hrane, pa Dragi ne manjka baš ništa. Promijenio je, kaže, nekoliko izbjegličkih naselja, ali ovdje mu je najbolje. Samo da je malo više novca i sve bi bilo “za pet”, kaže Drago, kojega u naselju znaju kao dobrog čovjeka kad je trijezan i oštra jezika kad je pijan. Ne libi se ni vrijeđati po nacionalnoj osnovi, a okidač može biti bilo što: od kriva pogleda do pretiha pozdrava.

Za razliku od vremena kad su Maloj Gorici bili prognanici iz Vukovara, danas u naselju djece gotovo da i nema. U baraci u kojoj je dječji vrtić danas su prostorije humanitarne udruge. Vrtuljci i tobogani odavno su dali svoje... Jedini podsjetnik na nekad prepune ulice naselja školski je autobus koji mališane vozi na nastavu najprije u Malu Goricu, a zatim i u Petrinju. Djecu i mlade zamijenili su starci.

U nedostatku bilo kakvih sadržaja, a mlađi se uglavnom žale na nedostatak zabave, najčešća zanimacija u svako doba dana i noći u prognaničkom je naselju ispijanje kave i priča. Kad se sve ispretrese, priznaju naši sugovornici, gleda se televizija. Sapunice su obvezna lektira, a kad se nema za duhan, zna se u kojim se kućicama mogu uzeti na veresiju cigarete švercane iz Bosne.