Visokoobrazovani ljudi iz Zagreba i Splita: Želimo živjeti bez Wi-Fi mreže i signala za mobitel

Planinarski dom Paklenica na 480 metara nadmorske visine od civilizacije dijeli sat i pol vremena hoda planinarskom stazom kroz Velebit. Nema tople vode, TV se češće ne može gledati nego što može, a da bi se dohvatio signal za mobitel, treba se popeti na stijenu pet minuta hoda udaljenu od doma. Naravno, rublje se pere ručno, nema ni tuša, ni javne rasvjete ni ostalih blagodati civilizacije.

Unatoč svemu tome, oglas Planinarskog društva Paklenica u kojem traže domara koji će sljedeće četiri godine živjeti u planinarskom domu, dočekivati planinare i šetače, nuditi ih vrućim čajem i grahom s kobasicama, održavati spavaonice i sve prostorije čistima, obavljati manje popravke i raditi sve ono što dobar domaćin radi, privukao je niz zanimljivih ljudi koji su spremni napustiti komfor 21. stoljeća i započeti novi život u šumi na Velebitu.

Živjeti s prirodom

Među njima su Zagrepčanin Igor Vidošević, 54-godišnji diplomirani inženjer elektrotehnike, i Splićanin Ivan Filipović, 32-godišnji sociolog, koji su se u društvu predsjednika Planinarskog društva Paklenica Domagoja Diklića popeli na Velebit do planinarskog doma kako bi se iz prve ruke upoznali s poslom za koji se natječu. I mi smo im se pridružili.

Dan je sunčan, iako prohladan, kao stvoren za idiličnu zimsku šetnju i uspon šumskom stazom. Ne pretjerano zahtjevan uspon završava pred planinarskim domom ispred kojega je tlo posve smrznuto.

– Jutros je ovdje bilo -10, sinoć je padala ledena kiša pa je sve još okovano ledom, pazite da se ne poskliznete – dočekuje nas sadašnji domar Dalibor Bračić – Dačo, koji taj posao obavlja četiri godine. I on ga je dobio na javnom natječaju, imao je čak osam protukandidata, i opet će se boriti za njega. I on se javio na novi natječaj i nada se da će nastaviti život na Velebitu.


– Ovaj je posao kao i svaki drugi, ako ga ne volite, težak je, a ako ga volite, uživate u njemu. Kada sam postao domar, doživio sam ono o čemu sam maštao: živjeti s prirodom, počevši od lista, ptičice, bilo koje životinje, sve na kraju nekako ulazi u vas i živite lijepo – ne krije Dačo ljubav prema poslu koji radi i koji je po mnogo čemu neobičan. Tvrdi kako mu ne smeta nedostatak komfora, na to je bio spreman kad je došao, premda je trebalo naviknuti se na pranje i brijanje pred gostima, u hladnoj vodi, pranje robe ručno i odnošenje smeća do kontejnera koji je udaljen dva sata hoda, u Starigradu. Nije baš dobar osjećaj, kaže, kada pokisnete, dobijete temperaturu, a najbliži vam je liječnik gotovo dva sata hoda. – Nije dobar osjećaj ni kada odlučite zamijesiti kruh, imate brašno, sol i vidite da vam je nestalo kvasca, a prvi dućan je u Starigradu i kiša lije kao iz kabla. I to se zna dogoditi... – kaže Dačo kojega ipak sve te nedaće ne odbijaju. Najteže je bilo prve zime.


– Dogodi se da bude dana i dana a da nitko ovdje ne dođe. Bilo je i straha, a to se događa kad opali jaka bura, kad stabla počnu plakati kao mala djeca. Sve škripi i neki je put jezivo, ali nema vas čega biti strah, no neka nelagoda zavlači vam se u kosti. Najbolje je kad ste s nekim, a kad ste sami... Neće vam nitko ništa, ali osjećate strahopoštovanje prema svemu oko sebe. Neće vam životinja ništa ako nije ugrožena, ni medvjed ni vuk neće doći da napadnu domara, ali nije uvijek bilo ugodno – priča Dalibor koji se u četverogodišnjem domarskom stažu pet puta susreo s medvjedima.

Poskok jede pticu

Najopasnije je bilo kada je do doma došetala medvjedica sa dva medvjedića.


– Prizor je bio nevjerojatan. Nisam napravio ništa. Samo sam stajao. Ona me malo gledala, a onda se okrenula i otišla, a medvjedići za njom. Neopisiv doživljaj! – priča Dačo koji je zidove planinarskog doma ukrasio vlastitim fotografijama snimljenim na Velebitu. Na jednoj je poskok koji jede pticu. Sate i sate je, kaže, čekao s fotoaparatom trenutak koji je ovjekovječio. Zaljubljenik je u prirodu i kaže kako mu je cijeli životni put bio usmjeren prema ovome što sada radi.


– Rođen sam 1973. u Zürichu u Švicarskoj, a podrijetlom sam iz Promine. Roditelji su mi se godinu dana nakon mog rođenja vratili živjeti u Hrvatsku. Završio sam ugostiteljsku školu, bio sam dragovoljac Domovinskog rata, nakon rata počelo je snalaženje. Radio sam kao konobar pa vozač dok 1998. nisam upoznao Velebit. Prvo mi je planinarstvo bilo tulumarenje, onda šetnja i hodanje, a potom radne akcije po Velebitu. Član sam Planinarskog društva Paklenica, zalagao sam se kao planinar za radove u domu, dok je bio stari domar – predstavlja nam se Dalibor. A kako danas živi na Velebitu?

– Struje ima, iako je solar u kvaru, imam agregat, za koji treba kupiti gorivo i donijeti ga gore. Televizor i internet imam preko satelita i ne rade kada je lijepo vrijeme, samo kad ima vlage u zraku. Mi smo u jednoj velikoj rupi, vrhovi oko nas skrivaju taj satelit. Telefonski signal hvatam kada izađem gore pet minuta do jedne stijene. Lijepo odem gore, sjednem na stijenu i zovem u Zadar gdje nam jedna cura radi na rezervacijama i bookingu tako da sve informacije i mailovi idu preko nje. Svako malo odem gore i zovem je. Kada je potrebno pozvati pomoć zbog nekog planinara ili penjača, također odem gore, molim Boga da uhvatim signal i nazovem HGSS – priča Dačo. Ljeti, kada je sve puno turista, dan mu počinje u pet.

– Budim se, ložim vatru u peći i kuham kavu. To je tih pola sata što imam intime i privatnosti. Ostalo je piljenje drva, kuhanje, rad oko kuće, primanje ljudi, objašnjavanje ljudima kamo da idu i kamo da ne idu. Pogotovo ljeti, kada dođu pusti stranci i ovdje je 50 stupnjeva, a oni dođu s djecom i hoće ići na Vaganski vrh, što zahtijeva 10 sati hoda i za neke jednostavno nije. Morate gledati i paziti, iskustvo vas nauči koga ćete upozoriti recimo da gore nema ni vode, ljudi to često ne znaju. Neke ljude morate spriječiti da idu, neki se ljute, a neki budu zahvalni. Kuham. Dosta ljudi donese svoju spizu, a ljeti uvijek imamo nešto skuhano. Zimi je problem jer nikad ne znate kad će netko doći i kamo ću sa spizom koja se ne pojede. Nemam ovdje kantu za smeće... – priča Dalibor kojemu najviše smetaju i živciraju ga ljudi koji nemaju kućni odgoj, a ni edukaciju.

– Ne znaju da smeće moraju nositi sa sobom. Ja smeće odvajam: plastiku, papir, najlon, kompost... Ono čemu nije mjesto u prirodi, na leđima ili na konju treba odnijeti u Starigrad. Konji i magarac koštaju, 300 kuna vam je 70 kilograma tereta. Ja plaćam i dovoz namirnica, sanitarija, sapuna, toaletnog papira i ostale robe. Iznajmi se magarac ili konj kad se uštedi neka kuna, a kada ne ili kada je loše vrijeme pa se konj ne može popeti jer se kliže, tada se naprtim sam – govori Dalibor. Izbrojio je, prošle je godine 58 puta otišao dolje do Starigrada i 58 puta vratio se gore.


– Tako je kako je i želim nastaviti ovako živjeti! Jako težak bio bi mi povratak u civilizaciju budem li se morao vratiti – iskreno kaže Dačo kojemu se na Velebitu nakon godinu dana pridružila djevojka, Korana Vučinić, 25-godišnja studentica iz Pule i otad mu je neopisivo lakše.


– Ona je speleologinja i aktivna članica Planinarskog društva Paklenica. Upoznali smo se na Velebitu na 1700 metara nadmorske visine, na Strugama, kada je ona slomila ruku. Malo pomalo i doselila se k meni – kaže Dalibor.

– Ispada da me on spasio, a nije tako bilo... Bila sam s društvom na Strugama. Sanjkali smo se, prevrtali, klizali i lupila sam šakom o led. Ruka mi je natekla, ostali smo ondje cijelu večer, a bio je i Dalibor sa svojom ekipom. Bila sam u kućici, hladila ruku i “zagrijala” se za Dalibora... – ispričala nam je Korana njihovu ljubavnu priču zbog koje je zamrznula studentski staž i preselila se iz Zadra u planinarski dom na Velebitu.


– Ja sam za mir i tišinu. U početku sam dolazila za vikend, pogotovo u sezoni, i bila sam Daliboru ispomoć u kuhinji. Očistila bih sobe, oprala suđe i tako... Ovaj život je baš za njega, njemu ništa nije teško. A i meni odgovara. Bila sam vikendašica, ali navukla sam se i ostala. Ne nedostaju mi internet, telefon i televizija. Kad se spustim u grad imam sve to, ali mogu bez svega. Što se higijenskih uvjeta tiče, kad se naviknete i to vam postane normalno. U početku mi je falila topla voda, kako ću se tuširati, gdje ću se umiti, kako ću prati robu... Srećom, nisam od šminke i navikla sam se da mogu zagrijati vodu, oprati robu, umiti se... Netko se navikne na takve stvari, netko ne može. Meni nije problem – kaže Korana.

Ne smeta joj ni samoća. Zimske dane uglavnom dijeli s Dačom i njihova dva psa i mačkom.


– Kada se zaželim razgovora s nekim drugim, odem gore na stijenu, nazovem i pričam. A kada se posvadimo, ima šume dovoljno, svatko ode na svoju stranu. Poslije svatko cijepa svoja drva, ha-ha – smije se Korana.

Tvrdi kako nije teško održavati čistim cijeli planinarski dom iako cijeli dan ima posla. – Ako uhvatim slobodnog vremena, šetam okolo, ima više od 100 km staza u nacionalnim parku, odem gore na greben, Vaganski vrh, Sveto brdo, rješavam križaljke, čitam... – priča Korana.

Nikad je nije bilo strah, tvrdi, jer je kao speleologinja provela puno dana i noći u šumi i naviknula se da uvijek nešto šuška, škripi... Ne obazire se na to. Roditelji je podržavaju, kaže. Majka i sestra su joj više puta bile u gostima na Velebitu i njima se također svidjelo. Dođu u proljeće ili ljeti, ostanu pet do 10 dana, i one napune baterije pa se vrate doma. Prijateljice su iznenađene, ni jedna osim nje ne živi u planini, ali podržavaju je u odluci.

Domar nema plaću

A da je život na Velebitu pun iznenađenja, uvjerili smo se i sami. Usred razgovora, na vrata je došao don Marinko Jelečević, župnik Starigrad-Paklenice, Selina, Krušice i Tribnja.


– Više volim pješačiti po ravnom, ali običaj je i svake godine, druge subote nakon Tri kralja, redovito se popnem na Paklenicu blagosloviti dom, lugarnicu i par ovih kuća iznad. Pomolimo se i družimo. Nije mi teško popeti se, vježbam, bavio sam se nogometom i nije mi to problem. Penjem se ja malo više puta, a ne samo jednom godišnje – otkriva nam don Marinko.


Sve ovo što su vidjeli i čuli nije pokolebalo Igora i Ivana koji i nakon što su izbliza vidjeli i čuli što krije život u planini i dalje žele posao domara. A to nije običan posao u običnim uvjetima.

– Domar nema plaću, niti stupa u radni odnos. Ovo je oblik zakupa. Kandidati moraju otvoriti obrt i u planinarskom domu obavljati ugostiteljsku djelatnost. Prihod od nje je domarov. A prihod od noćenja u domu ide planinarskom društvu. Godišnje do našeg doma u Nacionalnom parku Paklenica dođe oko 20.000 ljudi. Domara takvim ugovorom želimo motivirati jer što bolje posluje domar, bolje će poslovati i društvo, a taj nam je novac važan jer ga trošimo za održavanje planinarskih staza, doma i skloništa – pojašnjava Dalibor Diklić kandidatima uvjete propisane natječajem.

Jedan od najvažnijih je da domar u domu mora osigurati da dom radi i u svakom trenutku mora biti spreman primiti planinare i sve ostale koji do njega dođu.


– Neće mi biti problem živjeti u planini, a tvrtku već imam. U privatnom poslu sam 25 godina. Živio sam u Splitu 12 godina, vratio se u Zagreb i opet se odlučio maknuti. Dugogodišnji mi je san život negdje na planini, Velebitu, Biokovu ili Učki. Ovo mi se ukazalo kao prava prilika. Bavio sam se raznim poslovima, od servisera i distributera telekomunikacijskim uređajima i telefonskim centralama do energetskog certifikatora – priča Igor Vidošević.

Unazad pet godina uči o travarstvu, educirani je fitoterapeut, sada se obrazuje na polju aromaterapije pa će, dobije li posao, izletnicima nakon uspona na Velebit nuditi i aromamasažu, obećava. Želi praviti pripravke od ljekovitih trava, a Velebit je, kaže, pravo mjesto za to.

Njegovi prijatelji i rodbina, većina njih, još ne znaju da planira iz Zagreba preseliti se na Velebit, ali tvrdi da neće biti iznenađeni jer znaju koliko to želi.
– I nakon što sam saznao da ovdje treba ručno prati posteljinu, ništa me ne može pokolebati. To će mi biti velika životna avantura. Morat ću dovesti nekoga da kuha, iako kuham sebi i kćeri a povremeno i dragim ljudima – kaže Igor. Za razliku od njega, sociolog Ivan Filipović tvrdi da dobro kuha.

– Nijednu curu nisam uhvatio da joj nisam skuhao večeru. Najbolje mi idu pašticada i divljač, ali dobri su mi i grah i punjene paprike. Kao i svi mi u Splitu, bavim se više-manje ugostiteljstvom, s time da imamo obiteljski OPG u Lici pa je bilo i zemljoradnje, života u izolaciji, motorne pile, kuhanja, života u šumi...

Od 32 godine života, 15-ak godina proveo sam po brdima. Prvi put vidio sam ovakav oglas i nisam ga mogao propustiti. Mogu se zamisliti ovdje, ali ne sam. Ne možeš sam, mora netko otići po pivo... – kaže Ivan.


S obzirom na to da se Igor razumije u struju, komunikacije i ljekovito bilje, a Ivan u vodoinstalacije i kuhanje, a obojici treba partner, ideja se nametnula sama od sebe. U natječaju je navedeno da posao domara može obavljati jedna osoba ili više njih, pa su njih dvojica za svaki slučaj razmijenili brojeve mobitela. Možda postanu partneri.


– Vidjet ćemo što će biti kada natječaj prođe i kada se bude znalo tko je pobjednik – kažu.


A na natječaj se uz njih dvojicu i Daču javilo još nekoliko članova Planinarskog društva Paklenica. Otvoren je do 30. siječnja pa se i svi vi kojima se svidio život u planinarskom domu na Velebitu, kakvim su ga opisali Dalibor i Korana, bez tople vode i mobitela, u društvu zmija i medvjeda, još možete javiti.