Vječni rat na Bliskom istoku

Jedino pitanje koje posljednjih tjedan dana, otkako su počeli žestoki napadi izraelske vojske na pojas Gaze, lebdi iznad naših glava jest ono koje propitkuje ima li izlaza iz bliskoistočnoga kaosa?

Gaza: Najmanje 435 Palestinaca ubijeno u više od 700 zračnih napada

Prosvjedi protiv izraelskog bombardiranja pojasa Gaze diljem Velike Britanije

Bush za sukobe u Gazi okrivio isključivo Hamas

U posljednjih osam godina, otkako u Bijeloj kući sjedi George Bush, mirovni proces, koji je održavao kakav-takav mir na tom području, potpuno je zanemaren, a napadi 11. rujna stavili su konačan pečat na volju američke administracije da osmisli bilo kakvu konstruktivnu politiku za bitku s jednim od najgorih i najtvrdokornijih problema na globalnoj političkoj sceni.

U nekoliko navrata organizirane su skupe međunarodne predstave od kojih je u pravilu bilo više štete nego koristi, a famozna riječ “terorizam” i u ovom slučaju iskorištena je kako bi se i Sjedinjene Države, ali i Europska unija i drugi međunarodni igrači opravdali zbog potpune neosjetljivosti za ono što se događa u pojasu Gaze, najnapučenijeg komadića našega planeta, koji ovih dana brojni kolege, a posebice oni iz lijevo orijentiranih tiskovina, nazivaju pješčanom plažom pretvorenom u kavez u kojem se stisnulo milijun i pol ljudi od kojih većina živi u krajnje teškim uvjetima.



Štura priopćenja
Zasad svijet uživo na TV ekranima gleda kako Izrael baca bombe po pojasu Gaze. Iako se svi zgražaju zbog pogibije Palestinaca, rijetki su oni koji zaista osuđuju tu demonstraciju sile. Štoviše, vlade zapadnih zemlja šturim protokolarnim priopćenjima prozivaju Hamas, koji već ima etiketu terorističke organizacije, kao jedinog krivca za najvoviji pokolj.

Vlade brojnih arapskih zemalja, a osobito Egipta i Jordana, slijede primjer Zapada – reakcije su mlake, i da nema građana tih zemlja koji su izašli na prosvjede i traže da se nešto poduzme, jedini zaključak koji bi nam preostao bio bi da gotovo svi u svijetu prihvaćaju da je izraelska nerazmjerna vojna akcija potpuno opravdana i da je smrt desetina civila i djece sasvim normalna stvar, jer je to nužno u borbi protiv zla terorizma.

No rijetko se uspoređuju vojna snaga Izreala i ona kojom raspolaže Hamas, a brojke obično dosta govore. Izrael raspolaže s pola milijuna vojnika, dok ih Hamas u pojasu Gaze ima samo 6000. Izrael na vojsku i obranu godišnje troši 9,5 milijardi dolara, a Hamas oko 50 milijuna. Usto vladari pojasa Gaze nemaju ni tenkova, a ni borbenih zrakoplova, dok Izrael ima 3500 tenkova i gotovo 400 borbenih zrakoplova.



Samo u posljednjih tjedan dana u naletu jedne od najbolje opemljenih vojnih sila na svijetu poginulo je 400, a ranjeno je oko 1600 Palestinaca, dok je na drugoj strani od Hamasovih raketa poginulo četvero, a ranjeno sedmero Izraelaca.

Neki kolege koji već godinama izvještavaju o izraelsko-palestinskom sukobu tvrde da je u posljednjih sedam godina od Hamasovih raketa poginulo 14 izraelskih civila. Iako naglašavaju da je previše da je poginuo i jedan stanovnik gradova na jugu Izraela, ističu da nitko nije osobito dirnut činjenicom da je u istom razdoblju poginulo nekoliko tisuća Palestinaca.

Izuzetno je važno i to da je izraelska diplomacija tijekom 2008. na globalnoj razini iznimno dobro odradila kampanju kojoj je cilj bio da se napad na pojas Gaze, koji je također pripreman šest mjeseci, opravda i da nitko od jačih svjetskih igrača ne reagira.

Posljedica svega je da je u svijetu stvoreno takvo ozračje da se pod pojam terorizma može utrpati sve i svašta, pa i pokušaji nekih naroda ili skupina da spriječe vlastito istrebljenje. Tako je pojam terorizma, za one koji vode svjetsku politiku, postao niša u koju se trpaju svi oni koji njima ne odgovaraju, odnosno ono čega se žele riješiti a da pri tome ne dođe ni do kakve međunarodne osude.

Ako na cijelu priču pogledamo iz izraelskoga kuta, onda je potpuno jasno da cijeli narod također živi u šezdesetogodišnjem strahu za vlastiti opstanak, no oni za tu borbu imaju itekakvu međunarodnu podršku, ali i jednu od najrespektabilijih vojnih snaga na svijetu. Osim toga, kad se sve to uzme u obzir, Palestinci, pa i sam Hamas, nisu nikakva prijetnja opstanku moćnog Izraela. No postoji neizravna opasnost, koja bi mogla biti dosta ozbiljna, a to je Iran, koji rješavanje problema Palestinaca smatra jednim od ključnih za smirivanje cijeloga Bliskog istoka.



Iako bi se mnogo moglo pisati o posljednjih 60 godina povijesti toga nesretnog komadića našeg planeta, važnije je ipak pogledati ima li nade da se u bliskoj budućnosti nađe nekakvo rješenje koje će Izraelu omogućiti da se primiri, a Palestincima da žive kao ljudi sa svim pravima.

Podijeljeni Palestinci
Sjedinjene Države oduvijek su bile ključni igrač u ovome procesu, bliski saveznik Izraela i zemlja čiji su predsjednici dosad uspijevali ponešto postići. Stara adnimistracija na odlasku jasno je pokazala da ne želi ni prstom pomaknuti, što je činila i proteklih osam godina. U trenutku kad prisegne za predsjednika, 20. siječnja, Barack Obama možda više neće moći ništa učiniti jer će biti suočen sa situacijom svršenog čina.

Usto, novi predsjednik i njegova administracija biti će u prvim trenucima svoga mandata suočeni s lavinom velikih domaćih i međunarodnih problema. Ni Obama, a ni Hillary Clinton vjerojatno nisu očekivali da će se odmah morati suočiti s izraelsko-palestinskim kaosom, pa će vjerojatno ipak proći nešto vremena prije nego što iznjedre nekavav stav.

Također treba napomenuti da bi Amerika iz korijena morala promijeniti svoju politiku prema Bliskom istoku kako bi tamo moglo doći do nekih obećavajućih pomaka. No malo je vjerojatno da će se to dogoditi ima li se u vidu da je Barack Obama od početka svoje kampanje pa do danas najviše popustio upravo na ovom području.



Jedan od zaključaka u kojem se većina komentatora slaže jest da korjenit zaokret Washingtona ne treba očekivati. No, ono do čega će sigurno doći jest pokušaj da se stvari ponovno pokušaju riješiti na stari, dokazano neuspješan način.

Od Europske unije ne može se očekivati previše, kao ni u dosadašnjim kriznim situacijama, a Rusija i Kina imaju i nekih problema s vlastitim “teroristima” zbog čega će sigurno djelovati s distance. Ni arapski svijet, osobito onaj koji leži na nafti, nije jednistven i zasad se stvari svode na bezube verbalne osude.

I sami Palestinci potpuno su podijeljeni i nemaju vođu koji bi mogao biti partner u pregovorima s Izraelom a kojega bi on tretirao kao sebi ravnog. Predsjednik Mahmud Abas praktički nema legitimitet, to više jer je Izrael svojim najnovijim napadima na Gazu postigao i to da sve više Palestinaca na Zapadnoj obali staje na stranu Hamasa. U tom kontekstu postojanje palestinske države iz dva dijela, ograđene od Izraela betonskim zidom, postaje apsurd na isti način na koji su apsurdni indijanski rezervati u Americi.

Kad se stvari postave okrutno realno, onda se nude dva rješenja. Prvo je da se dva naroda dogovore o zajedničkom životu u istoj državi, u kojoj će svi imati jednaka prava. Drugi je da se jedan od ta dva naroda iseli. Analitičari tvrde da je prva mogućnost potpuna utopija, a i druga spada u istu kategoriju zato što Palestinci još čuvaju vlasničke listove zemlje s koje su prognani, a na kojoj sada žive i rade Izraelci koji to smatraju zemljom svojih predaka na koju im je međunarodna zajednica 1948. dala pravo.

Uz Irak i Afganistan, u kojima je Bush napravio nova opasna krizna žarista, izraelsko-palestinski sukob ima potencijala da se razvije u nešto mnogo šire i opasnije od regionalnoga kriznog žarišta.