Vjernici Kupske doline, pomozite svom župniku vlč. Josipu Tomiću jer Kaptol i biskupi sigurno neće

Zamislite da se pročuje kako u nekom domu zdravlja, recimo u nekom lijepom mjestu Kupske doline, službuje liječnik s valjanom diplomom Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji pacijentima postavlja dijagnozu gatajući, a umjesto lijekova dijeli im kristalne kamenčiće i amajlije protiv uroka. Nadležno ministarstvo čak i u državi poput naše pozvalo bi ga na odgovornost i uklonilo iz tog mjesta i čitavog sustava. Međutim, Crkva i njezina “ministarstva” ne čine ništa kada neki zaređeni svećenik, s urednom i valjanom diplomom Katoličkog bogoslovnog fakulteta koji je također u sustavu Sveučilišta u Zagrebu, umjesto dušobrižništva u skladu s kršćanskom vjerom i katoličkom teologijom koju je šest godina studirao, “prodaje” praznovjerje, krivovjerje i krajnje nehumane nadripolitičke stavove.

Upravo to je učinio velečasni Josip Tomić, upravitelj župa Kupske doline, kada je svojim vjernicima preko Facebooka poručio da ne puštaju u svoje kuće izbjeglice i migrante koji prolaze njihovim područjem, da im ne daju ni hrane, ni vode te da “smjesta redarstvenoj vlasti prijave sve one koji nisu im poznati ili nepoznati prolaze našim državnim teritorijem jer oni predstavljaju neposrednu opasnost ne samo Hrvatskom narodu već i Europi”. U citatu sam ostavio župnikovu pravopisnu pogrešku pisanja pridjeva hrvatski velikim početnim slovom jer je smatram indikativnom, kao znak manjka obrazovanosti i pismenosti i viška velikohrvatskog duha.

Župnik Tomić pritom se poziva na, kako je on naziva, “svetu teološku znanost” ispisujući sljedeću besmislicu: “Dragi vjernici, Crkva od svakog po propisima traži ‘putnika primiti’ – dakako sveta teološka znanost podrazumijeva pod time putnika, onog koji putuje od svoje kuće do cilja iz kojeg se svojoj kući vraća”. Dakle, onaj koji svoje kuće više nema, a da ne govorimo o siromasima koji je nikada nisu ni imali, ne može biti putnik koji zaslužuje naše gostoprimstvo. Svetog li i znanstvenog zaključka! Župnikovo pozivanje na oživljavanje tradicije “predziđa kršćanstva” i križarskih ratova protiv “islamskog krivovjerja” da ne spominjemo. Teologinja Anna Maria Grünfelder bila je blagonaklona prema Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj kada je na portalu Autograf.hr napisala: “S takvim župnicima imamo problem. Tu je nešto temeljito pošlo krivo još u vrijeme kad su se obrazovali za svećenike, kad njihovi odgojitelji i učitelji, mentori i duhovnici nisu uočili neke intelektualne/duhovne/ljudske/emocionalne deficite”.

Kažem blagonaklona zato što katolička crkvena hijerarhija u Hrvatskoj ne samo da ne čini ništa da ovakva izobličenja svećeničkog i kršćanskog poslanja ispravi, nego ih prečesto svojim primjerom, odabirom prioriteta u javnom djelovanju čitave institucije, potiče i ohrabruje. Stavljanje čuvanja nacionalnih i državnih interesa ispred temeljnog ljudskog, a pogotovo kršćanskog osjećaja i zapovijedi čovjekoljublja redovita je i ustaljena praksa velikog dijela crkvene hijerarhije, biskupa i klera podjednako. O tom raširenom krivovjerju i velikom nesporazumu s evanđeljem govori, uostalom, već i sam opis Facebook-stranice koju vlč. Tomić vrlo zauzeto administrira i preko koje komunicira sa svojim župljanima.

I to službeno, jer ne potpisuje svoje objave kao građanin Josip Tomić koji iznosi svoja osobna mišljenja, nego kao vlč. Josip Tomić, upravitelj župa Kupske doline. Tamo, dakle, kaže ovako: “Cilj stranice je promovirati povijest, hrvatsku kulturu i katoličku vjeru župa Kupske doline te domoljublje kao temelj narodnog zajedništva”. Posegnut ću još jednom za hipotetskom usporedbom između dušobrižnika, kojem bi u opisu posla trebalo biti duhovno zdravlje, i liječnika zaduženog za tjelesno zdravlje. Koliko biste vjerovali nekom dr. Josipu Tomiću, upravitelju domova zdravlja Kupske doline, koji bi s korisnicima zdravstvenog osiguranja na svom terenu komunicirao preko stranice na Facebooku čiju bi svrhu opisao ovako: “Cilj stranice je promovirati povijest, hrvatsku kulturu i medicinsku skrb općina Kupske doline te domoljublje kao temelj narodnog zajedništva”.

U zdravstvenom sustavu Republike Hrvatske tako nešto zvučalo bi nakaradno. U Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj tako se nešto, međutim, skoro pa podrazumijeva. Sasvim je normalno da se svećenik koji nije osposobljen ni kao povjesničar, ni kao kulturni radnik, a pogotovo ne kao političar, brine o promicanju povijesti, kulture, domoljublja i temelja narodnog zajedništva. A usput i katoličke vjere. Lijepo je kad neki svećenik, kao i bilo koji građanin, proučava i uči o povijesti iz pametnih knjiga da bi se dodatno obrazovao. Još je ljepše kada ima sklonosti za kulturu i umjetnost pa surađuje s onima kojima je to profesija i poziv da bi oplemenio i sebe i duše koje su mu povjerene. Ništa ne nedostaje ni domoljublju, kao vrlini i narodnom zajedništvu kojem je cilj uklanjati bolne i frustrirajuće podjele među ljudima svih naroda. Ali, kada se “katolička vjera” u svemu tome pogubi i sa svim tim drugim aktivnostima poistovjeti, najčešće je riječ o zabludi koja dovodi do ovakvih zastranjenja i izobličavanja evanđeoskog poslanja i temeljne poruke čovjeka u kojeg kršćani vjeruju kao u Boga: ljubavi prema bližnjemu, a osobito čovjeku u nevolji, bez obzira na boju kože, naciju, vjeru i spol.

U pravu je Grünfelder, ovdje je doista nešto temeljito pošlo krivo i čovjek pati od deficita intelekta, duha, ljudskosti i suosjećanja. Takvom čovjeku treba pomoći, ali i spriječiti ga da nanosi štetu promovirajući sve te manjkavosti kao vrline. Međutim, teško da će mu pomoć doći od hijerarhijskog sustava u kojem je formiran. Veće povjerenje ja imam u vjernike koji će slijediti glas ljudskosti u sebi i primjerom svoje blagosti i suosjećanja, a i molitvama Bogu u kojeg vjeruju, pomoći nesretnom čovjeku čije poslanje očito uvelike premašuje njegove sposobnosti, oskudnu pamet i zakržljalo srce.