Vjeronauk kao citostatik za komunistički tumor društva

Riječi pomoćnog biskupa mons. Ivana Šaška s obilježavanja 74. obljetnice Maceljske tragedije i žrtava Hrvatskoga križnoga puta izrečene ove nedjelje ostale su gotovo bez odjeka, a itekako se duboko usijecaju u aktualnu hrvatsku stvarnost.

“I dok smo mislili da će u demokratskoj Hrvatskoj, pri urušavanju političkoga i svjetonazorskoga komunističkog sustava, istinom biti liječena bolest nacije, sada je sasvim jasno da je tijekom posljednjih trideset godina, umjesto da bude uklonjen, a rane zaliječene, ‘komunistički tumor’ metastazirao u svaki dio tkiva hrvatskoga bića. I svatko tko je otvoren istini može provjeriti da sve naše sadašnje poteškoće u hrvatskome društvu i njihovi plodovi vode do korijena koji je njegovan i jačan u komunističkome sustavu”, rekao je mons. Šaško, a ta se njegova konstatacija prošloga tjedna najbolje mogla vidjeti na školskome vjeronauku, kojega bi demokracija, čini se, željela voljeti istom ljubavlju kao i nekad komunizam.

Naime, odluku Ministarstva znanosti i obrazovanja da se vjeronaučni udžbenici ne tretiraju kao i ostali, tj. da ih se ne tiska s ostalima, Katolička crkva protumačila je novim oblikom nepravde prema vjeronauku. Predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda dr. Ivica Pažin objasnio je da je odluka da se napravi samo popis obveznih predmeta kako bi se financirali njihovi udžbenici neprihvatljiva za Crkvu, jer Ugovor o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama izričito napominje da su “vjeronaučni udžbenici školski udžbenici koji su u svemu izjednačeni sa školskim udžbenicima za obvezni predmet”.

I tu je ključ cijele priče s vjeronaukom. On je, naime, izborni predmet, koji postaje obvezatnim kada se izabere i kada se djeca i njihovi roditelji odluče za njega u prvom razredu osnovne škole, nije se potrebno iz godine u godinu ponovno izjašnjavati o upisu na vjeronauk. Kad je jednom upisan, do kraja škole je upisan. Dakako, ako se netko želi ispisati s vjeronauka, može to učiniti, ali ne usred, nego na početku školske godine. No sad se i ta nevolja nakalemila na vjeronauk ovih dana, paralelno s financiranjem vjeronaučnih udžbenika, jer po nekim školama kruže anketni listići u kojima se djeca odlučuju za izbornu nastavu, pa se nekome može činiti da je vjeronauk alternativa npr. njemačkom jeziku ili informatici, što dakako nije.

Budući da se ta praksa ponavlja iz godine u godinu u jednom dijelu škola, očito to zbunjivanje roditelja i djece nije slučajno, nego se radi o sustavnoj provokaciji i podrivanju vjeronauka u školi. Kao i u ovoj priči s financiranjem udžbenika. Ali, na sreću, školski vjeronauk ipak resi činjenica da je najdemokratskijih odabran predmet upravo od roditelja i djece, tj. svojevrstan plebiscit. I to u golemom odazivu od 80-ak posto. Što je sigurno snažan “citostatik” i dobra “kemoterapija” za onaj “komunistički tumor” s početka ovoga teksta.