Mnogima će i sam naslov ove teme dignuti kosu na glavi. I pitat će: čemu opet o vjeronauku u školama, o vjeroučiteljima, o vjeroučiteljima ravnateljima, o tzv. “vatikanskim ugovorima”? Jer, to je već jednom riješeno i uzalud je o tome ‘brtviti’: bez suglasnosti Republike Hrvatske, Svete Stolice i Hrvatske biskupske konferencije ni u jednome dijelu tih ugovora ne može se ništa promijeniti.
Točno! Ali, upravo zbog toga što se – čini se, ali ne mora biti tako – ništa ne može promijeniti, ipak je o toj temi potrebno uvijek iznova javno govoriti i neprestano ukazivati na neke odredbe koje – posebno kad je riječ o vjeronauku u školama i načinu zapošljavanja vjeroučitelja – omogućuju potvrdu teze da Hrvatska (što je sada uistinu slučaj) ni po Ustavu ni u svakodnevnoj, a posebno u školskoj praksi nije sekularna država.
Mnogi će reći da to nije točno. Tvrdit će da je Hrvatska sekularna država jer u 41. članku Ustava piše da su religijske zajednice odvojene od države.
Točno, ali nažalost tamo ne piše da je država odvojena od njih, što obilato potvrđuje praksa hrvatskog obrazovnog sustava u kojem je potpisanim ugovorima omogućeno da se u hrvatske osnovne i srednje škole zapošljavaju nastavnici – vjeroučitelji – po preporuci mjesnoga biskupa, a ne javnim natječajem. Kako je, dakle, kod nas specifična situacija sa zapošljavanjem vjeroučitelja u obrazovnome sustavu, bilo bi jako važno čuti od sindikalnih predstavnika, jesu li sindikati imali problema oko organizacije štrajka u školama u kojima su ravnatelji vjeroučitelji i u kojoj mjeri, odnosno jesu li vjeroučitelji njihovi članovi i jesu li bili u štrajku, svejedno što za to nisu imali dozvolu mjesnoga biskupa?
Razlog: prema pisanju portala Index.hr (23. 3. 2019.), vjeroučitelji su do danas postali ravnatelji u ukupno 54 škole, od toga u 36 osnovnih (27 državnih i 8 vjerskih) te u 18 srednjih (9 državnih i 9 vjerskih) uz pretpostavku da bi takvim rastom uskoro njihov broj mogao biti veći negoli broj svjetovnih ravnatelja. Time bi se stubokom promijenila situacija u obrazovnome sustavu, o čemu sam na ovome mjestu već pisao.
Naime, ni u jednoj osnovnoj i srednjoj školi u RH ne može predavati vjeronauk nitko, nijedan vjeroučitelj, bez kanonskoga mandata (missio canonica) mjesnoga biskupa! Tek kada nastavnik ima taj mandat, može doći u neku školu (a doći će u nju ako mu taj mandat dadne mjesni biskup) i početi raditi na određeno ili neodređeno vrijeme, a to opet sve po volji mjesnoga biskupa.
Biskupovom voljom vjeroučitelji dolaze, biskupovom voljom odlaze. U takvim okolnostima škola, odnosno RH ne može ni kad bi htjela zaštiti vjeroučitelja u ostvarivanju njegovih radnih prava svejedno kolike on predavačke kompetencije imao. Potrebno je sasvim jasno i glasno ponoviti: Hrvatska je tim ugovorima omogućila drugoj državi, Svetoj Stolici, da određuje koliko će i kako će raditi njezini građani u njezinim institucijama i koja će prava imati.
A koliko su snažne odredbe tih ugovora potvrđuje već ranije spomenuti slučaj gospodina Petra Travaša koji je zbog sadržaja tih ugovora izgubio sve parnice na svim hrvatskim i europskim sudovima. No, unatoč takvim trendovima, hrvatski učitelji su ovih dana kao rijetko koja druga grupacija u hrvatskome društvu konačno nastupili zajednički – na čemu im uistinu treba čestitati – i javno iskazali jedinstven stav prema Vladi RH, roditeljima i učenicima, ali i prema hrvatskoj javnosti: želimo sačuvati dostojanstvo hrvatskih učitelja mjerljivo i kroz povišenje plaće. I u tome su potpuno u pravu!
Međutim, mnoge je iznenadio način na koji se prema njima i njihovim zahtjevima ponio predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Nisu se nadali, a to se odnosi ponajprije na učitelje, da će one koji odgajaju i obrazuju građane ove države omalovažiti iskazom punim sočnoga sarkazma: “Mi ćemo svima dići plaće za 100 posto. Ima novaca u proračunu i svima ćemo podići plaću za 100 posto”.
S druge strane, iz Hrvatske biskupske konferencije kao potpisnice Ugovora o katoličkome vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama nitko se još, koliko mi je poznato, nije oglasio o štrajku hrvatskih učitelja i nastavnika u školama u kojima su zaposleni i njihovi kadrovi – vjeroučitelji. Sve to navodi na sumnju u međusobni dogovor između Hrvatske biskupske konferencije i Vlade Republike Hrvatske da HBK ne podrži ovaj štrajk unatoč činjenici da je u hrvatskim osnovnim i srednjim školama zaposleno više od 3100 vjeroučitelja.
I da ne zaboravim: pitanje o organiziranju štrajka u školama u kojima su ravnatelji vjeroučitelji uputio sam tajnici Sindikata hrvatskih učitelja, gospođi Ani Tuškan. Usmeno mi je odgovorila da ovaj put o tome nisu vodili računa, jer im nakon uspješnog početka štrajka u svim školama bez obzira tko je u njima ravnatelj nije bilo potrebno raditi takve korelacije.
No, naglasila je da nitko od nastavnika u vjerskim osnovnim i srednjim školama, svejedno jesu li ili nisu članovi sindikata, nije bio u štrajku. Što znači, radili su u dane štrajka i na taj način – iako i jedni i drugi plaću primaju iz istoga državnog proračuna – svoje kolegice i kolege u svjetovnim školama ostavili na cjedilu. Na svoju sramotu!
>> Pogledajte i ovaj video: Prosvjed učitelja i profesora
jedino od 1945 - 1990. nije bilo vjeronauka u školama!!!!!!!!