Nazivaju je ikonom europske ljevice i najradikalnijom časnom sestrom Europe. Evo i zašto: Teresa Forcades zalaže se za pravo na pobačaj, zaređenje žena, afirmaciju homoseksualnog načina života. Katalonska benediktinka poznata je po feminističkim stavovima, ali i radikalnim zahtjevima za društvene promjene. “Društveni sustav u kojem živimo ne može opstati”, poručuje Forcades, zauzimajući se za socijalnu pravdu, međunarodnu solidarnost, nipošto rat. Nakon što je ustala protiv banaka, farmaceutskih kompanija i vlade u Madridu, svaki dan raste broj njezinih pristaša, mahom obespravljenih, siromašnih, napuštenih, gladnih... koji je žele slušati diljem Europe.
Teresa Forcades (51) doktorirala je javno zdravstvo na sveučilištu u Barceloni, a na Harvardu magistrirala teologiju. Često kritizira kapitalizam i sva njegova obilježja te patrijarhalnost Katoličke crkve, boreći se za prava žena u crkvenoj i javnoj sferi. Objavljuje knjige o teološkim temama, farmaceutskoj industriji i feminizmu te je ustrajna zagovornica katalonske neovisnosti i aktivistica španjolskog pokreta Indignadosa (Ogorčeni), nastalog u jeku masovnih prosvjeda protiv politike štednje 2011. godine. Njezino suprotstavljanje najvećim autoritetima današnjice svrstava je među najutjecajnije intelektualke europske i svjetske ljevice.
Svoje predavanje “Kapitalizam ubija” predstavit će i zagrebačkoj publici: u nedjelju 9. travnja u 20 sati nastupa u Filozofskom teatru u Hrvatskom narodnom kazalištu, a njezin domaćin i sugovornik bit će mladi filozof Srećko Horvat. Njezin boravak u Zagrebu s puno se pažnje prati i na Kaptolu.
Podrijetlom ste iz ateističke obitelji. Kako ste pronašli vjeru, svoj put do Boga: je li to bio kakav glas, znak ili poziv?
Kad mi je bilo 15 godina prvi sam se put susrela s evanđeljem i to me ispunilo osjećajem strahopoštovanja. Osjetila sam potrebu za hitnošću: tada sam shvatila da sam nepovratno izgubila 15 godina života, ali sam spoznala da Bog, ovaj Bog, postoji.
Jesu li vaši pogledi na život i društvo bili liberalni još od trenutka kada ste se predali Bogu ili se trenutak otklona od tradicionalnog poimanja nauka Crkve dogodio kasnije?
Moja obitelj bila je humanističkih nazora, a škole u koje su me slali kao dijete protivile su se režimu tadašnjeg fašističkog diktatora Franca, potičući univerzalne humanističke vrijednosti poput socijalne pravde, poštovanja osobnih sloboda, ljubavi prema prirodi i umjetnosti, osobito glazbi, usadivši mi tako i vrednovanje kritičkog promišljanja i osobne koherentnosti.
Kako izgleda vaša svakidašnjica u redu Svetog Benedikta unutar zidina samostana Sant Benet de Montserrat?
Onamo sam ušla još 1997. godine. Uz pet sati molitve svaki dan, moj život u zajednici sastoji se i od šest sati posla, najčešće intelektualnog: pisanja članaka ili knjiga, priprema za predavanja i nastavu, a barem tri sata dnevno odgovaram na e-mailove i dočekujem posjetitelje. Također, često putujem kako bih predavala u domovini i inozemstvu.
Trenutačno, međutim, ne boravite u samostanu. Jeste li sami zatražili izlazak ili su to zahtijevali članovi vašeg reda?
Posljednje tri godine živim izvan samostana, kamo odlazim samo nedjeljom. Moje časne zatražile su takvu privremenu odvojenost zbog mojeg snažnog angažmana s pokretom za neovisnost Katalonije. Trenutačno provodim tri dana sama, od ponedjeljka do srijede na jednom izoliranom mjestu u osami bez susjeda gdje se mogu moliti, pisati i uranjati u svoje tišine.
S obzirom na vrlo specifične poglede na život, kako ste prihvaćeni u svojoj zajednici i koja je priroda vašeg odnosa s ostalim sestrama i duhovnim poglavarima zajednice?
Moji nadređeni dosad su bili velika potpora mome radu, u protivnom ne bih bila kadra obavljati ga. Ostale sestre također me uglavnom podržavaju, no ne sve. Neke od njih vjeruju da ono što činim ne pripada pozivu časne sestre i radije bi da nemam tako mnogo kontakata s vanjskim svijetom izvan samostana ili pak unutar Crkve.
Upravo ste izišli iz duljeg perioda tišine. Koliko često je prakticirate, u kojim vremenskim intervalima i kako to izgleda?
Kada boravim u samostanu, i ja, poput ostalih časnih sestara, provedem pet sati dnevno u molitvi, no ovih dana izišla sam iz duljeg razdoblja povlačenja u osamu u trajanju od 30 dana. Bila je to posebna tišina, tek je drugi put u životu da sam u nju uronila u tako dugom periodu. No, kraće ili dulje tišine, unutar samostana ili izvan njega, molitva za mene uvijek ima isti oblik: čitam Bibliju, osobito psalme i evanđelja, meditiram o onome što sam pročitala, zaustavim se čitajući kad nešto u Svetoj knjizi zaokupi moju pažnju i ostajem u tom osjećaju sve dok ne prođe ili dok me ne odvede u živo i uvijek iznenađujuće iskustvo koje prepoznajem kao unutarnji dijalog s Bogom.
Jeste li u posljednje vrijeme aktivni u političkoj stranci i hoćete li participirati u izbornom procesu ili ste samo aktivistica?
Aktivna sam u političkom pokretu, čiji sam i osnivač, a koji također može djelovati i kao politička stranka ako je potrebno, pa i sudjelovati na izborima. No, osobno, jedino bih razmotrila opciju izlaska na izbore u cilju neovisnosti Katalonije, koji bi se bavili ustavnim promjenama, kojima bi se birali kandidati sa zadatkom izrade novog nacrta ustava koji će preispitivati apsolutno pravo na privatno vlasništvo i redistribuciju bogatstva i deliberativnu demokraciju (model koji se, za razliku od demokracije glasanjem, temelji na raspravama, nap.a.)
Gdje trenutačno živite, nosite li habit i planirate li se vratiti u svoj red koji ste privremeno napustili?
Ne, sada ne nosim habit jer sam izvan samostana, no svakako ga nosim nedjeljom kada posjećujem samostan, što ću činiti i tijekom Velikog tjedna. Većina sestara u samostanu odijeva ga spomenutom dinamikom, ja sam bila iznimka koja je inzistirala da habit nosimo cijelo vrijeme, da ga nikad ne skidamo jer sam osjetila da se na taj način sirotinja osjeća bliže meni i da mi se na taj način češće obraća. Da, planiram se vratiti normalnom samostanskom životu kada okončam ovaj period snažnog političkog angažmana, u kolovozu 2018. godine.
Katolička crkva u Hrvatskoj proteklih je dana objavila da Zagreb ne posjećujete u ulozi časne sestre, nego političarke. Koja je stvarna svrha vašeg posjeta i u kojoj ulozi nastupate?
Ja sam časna sestra, i sve što radim, uključujući i moj posjet Hrvatskoj, činim kao časna sestra. No, poruka hrvatske Crkve svakako je važna: istina, u Hrvatsku ne dolazim kao predstavnica svoje zajednice. Svrha mog posjeta je sudjelovanje u javnoj debati s filozofom Srećkom Horvatom gdje ću s publikom podijeliti svoja razmišljanja o svim temama koje ćemo zajedno odabrati.
Možete li pojasniti vaše stavove o važnosti odvojenosti Crkve i države?
Ta je odvojenost važna za državu i važna je za Crkvu. Za državu, jer demokratska država treba tretirati jednako sve svoje građane, bez diskriminacije i bez privilegija. Država ne treba “hraniti” interese ni jedne Crkve i ni jedne religije. Za Crkvu, to je važno zbog ključne poruke evanđelja, a to je da Bog, bio on muškog ili ženskog roda, sebe objavljuje u siromaštvu. Posjedovanje privilegija od strane države lišava Crkvu njezina moralnog autoriteta da govori o siromaštvu i poniznosti.
Zašto mislite da ženama treba dati pravo na zaređenje?
Na zahtjev pape Pavla VI., Papinsko biblijsko povjerenstvo je tijekom dvogodišnje analize proučavalo pitanje ženskog zaređenja pa 1976. donijelo zaključak da u Pismima ne postoji ni jedan argument protiv. Razlog zašto je ovaj papa kao i njegovi nasljednici i danas zadržao ovu zabranu nije biblijske prirode, već leži u tradiciji Crkve. To znači da se Crkva može mijenjati, kao što je to činila i na drugim pitanjima, primjerice, spaljivanju heretika.
Vidite li jednog dana ženu u Vatikanu na dužnosti pape?
Da, vjerujem da će Crkva jednog dana za papu izabrati ženu.
Kakva su vaša stajališta o pitanju pobačaja?
Vjerujem da je najmanje loša solucija ovog problema da se pobačaj dekriminalizira u prvom tromjesečju, do 14. tjedna, te da Crkva i društvo porade na tome da uvjeti koji su ženu doveli do takvog izbora nestanu.
Je li za vas homoseksualna ljubav također ljubav?
Vjerujem da svaka ljubav uključuje vjernost, poštovanje slobode partnera i uzajamnu brigu te da su spomenute vrijednosti Božji blagoslov.
Zašto je važan kršćanski feminizam koji promovirate?
Vjerujem da muškarci i žene nisu vrednovani u društvu podjednako. U medicinskim školama, primjerice, većinski su zastupljene žene, ali su itekako manjina na liderskim pozicijama. Zašto je tome tako? Feminizam pomaže razumjeti zašto se takve stvari događaju i pomaže da se to promijeni. Katolička crkva kojoj pripadam i koju smatram blagoslovom za ovaj svijet, zapravo je seksistička u svojoj vlastitoj strukturi: rezervirala je liderske pozicije samo za zaređene i pritom zadržala pravo zaređenja samo za muškarce.
Kakvi vas osjećaji prožimaju dok promatrate ovu strašnu migrantsku krizu? Mislite li da Europa treba otvoriti svoja vrata tim ljudima?
Prema javno iznesenim podacima UN-ove Agencije za izbjeglice iz lipnja 2016., u svijetu je danas 63,5 milijuna ljudi izbjeglih od ratova, a od toga su 51 posto djeca. Više od 90 posto tih izbjeglica dobrodošli su u siromašnim zemljama. Tek milijun njih pokušalo je ući u Europu tijekom 2015., a većina njih to je činila u najgorim mogućim uvjetima: kontrolirana od strane mafije koja je imala implicitnu potporu istih europskih vlasti koje su osudile nehumani tretman imigranata. Zašto to govorim? Neki ljudi koje osobno poznajem svjedočili su događajima na grčkom otoku Lezbosu kada je Frontex – Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu – bušio brodove s imigrantima u blizini obale otoka. Na taj način ugrozili su živote imigranata uključujući i živote male djece, povećavajući rizik od ozljeda i smrti, tjerajući ih da do druge obale dođu plivajući.
Je li to bio izolirani incident?
Ne, nije. Pitam se tko je dao nalog djelatnicima agencija za takav postupak i zašto? I zašto se Europska unija zalaže za pravo izbjeglica na azil u travnju 2015., a godinu kasnije, u ožujku 2016., zatvara sporazum s Turskom? Frauke Petry iz ksenofobične stranke Alternativa za Njemačku (AfD) zahtijeva da njemačka policija koristi vatreno oružje kako bi zaustavila ilegalne imigrante na granicama, ali nisu stranke poput AfD-a ono što me brine. Problem je u manjku političke volje na najvišim razinama Europske unije da se efikasno nosi s imigrantskom krizom. Nakon što je EU dislocirao određeni broj imigranata u svaku državu u Europi, zašto nije učvrstila takozvane humane koridore kako bi pomogla izbjeglicama da stignu do svojih odredišta u dobrim i štićenim uvjetima bez rizika za goli život, nakon što su sav svoj novac ostavili mafiji? Prijevoz u obećanu zemlju uz pomoć tih prekrcanih brodova košta tisuće eura za obitelj s djecom. Izbjeglice koji plate taj iznos nisu siromašni ljudi bez sposobnosti da se brinu o sebi. Zašto im ne dati obnovljive vize koje bi im omogućile da rade i da se snađu u novoj zemlji do kraja rata?
Izjavili ste da društveni sustav u kojem živimo nije održiv. Kako učiniti promjenu, kako biti promjena?
Razina društvene nejednakosti koju imamo danas je inkompatibilna s demokracijom. Velike transnacionalne kompanije kontroliraju vlade. Nisam protiv privatne inicijative i nisam protiv privatnog vlasništva, ali sam protiv neograničenog privatnog vlasništva. Društveni nauk Crkve o tome uči da je privatno vlasništvo nečije pravo, ali to nije apsolutno pravo: nitko nema pravo akumulirati ono što mu nije nužno dok drugi umiru kao posljedica te akumulacije. Rani teolozi, primjerice sveti Bazilije ili sveti Augustin, zadržavanje imovine koju ne trebaš, dok su drugi u potrebi, smatrali su krađom: sve što imate u izobilju, kradete od sirotinje. To što sam protiv kapitalizma ne znači da se zalažem za državno vlasništvo poput onog u Sovjetskom Savezu. Ja sam protiv toga. Nedavno je časopis u Berlinu pisao da sam komunistica. Nisam. Ja sam kršćanka i kršćanski je kritizirati kapitalizam zbog zabluda ideje o slobodi, zbog poticanja maksimalizacije profita u središte svojeg ekonomskog sustava i zbog dopuštanja, ohrabrivanja i nagrađivanja eksploatacije ranjivih skupina ljudi. Alternativa takvom nehumanom ekonomskom sustavu ne može doći odozgo, već odozdo, s decentraliziranim kooperativnim sustavom, fleksibilnim sustavom koji dopušta privatno vlasništvo, ali kontrolira privatnu akumulaciju i potiče kooperativnost na način na koji je socijaldemokracija to bila nesposobna činiti. Rješenje nije dopustiti državi svu kontrolu, treba prekinuti praksu da država bude servis velikim korporacijama.
Zašto kapitalizam nazivate prokletim i zašto vjerujete da kapitalizam ubija?
Kapitalizam ubija, kao što reče papa Franjo, jer u središte ekonomskih aktivnosti ne stavlja potrebe čovjeka nego privatni interes u svrhu akumulacije što je moguće više bogatstva. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) 2009. je objavila pojavu pandemije svinjske gripe s najvećim mogućim stupnjem opasnosti, šestim stupnjem. Ministarstva zdravlja diljem svijeta prihvatila su da je situacija ekstremno opasna s mogućnošću smrti milijuna ljudi i da je od fundamentalne važnosti da se cjelokupna svjetska populacija cijepi. Kao stručnjak u području javnog zdravstva, nisam se slagala s objavom pandemije šestog stupnja i nakon što sam proučila dostupne podatke, zaključila sam da nije bilo znanstvene osnove za takvu objavu: svinjska gripa, pokazalo se, bila je blaža od sezonske gripe. No, sada se želim staviti u poziciju političara i zdravstvenih vlasti koji su bili uvjereni da je alarm ozbiljan i da je opasnost od tragedije svjetskih razmjera realna. Na takvim pretpostavkama, postavlja se goruće pitanje: zašto su te vlade i regulatorne agencije dopustile da četiri farmaceutske kompanije ustvrde takvo što i da pritom drže ekskluzivno pravo na patente za cjepivo protiv pandemijske gripe? Usred tako ozbiljne zdravstvene krize, kakvom su je objavili, zašto nisu donijeli pravilo da svi adekvatni laboratoriji diljem svijeta budu na raspolaganju i da proizvode cjepivo trenutačno i u najvećoj brzini kako bi bili što efikasniji u spašavanju milijuna života? Naime, još u listopadu 2009. godine televizijske postaje diljem svijeta objavile su manjak u opskrbi cjepiva. Usred tako krizne zdravstvene situacije najvišeg stupnja vezane uz svinjsku gripu, u situaciji kad je navodno postojao i način da se protiv te pošasti djeluje cjepivom, zdravstvene vlasti na lokalnoj i međunarodnoj razini dovele su milijune ljudi u rizik kako ne bi oštetile ekonomske interese četiri najmoćnije privatne kompanije na svijetu.
Što nam to govori o političkoj moći i čije su interese vlade pritom zastupale?
Spomenute četiri farmaceutske kompanije iskoristile su činjenicu posjedovanja ekskluzivnih prava na patent, povećavajući cijenu cjepiva protiv pandemijske gripe. Vlade su to dopuštale i kažnjavale proizvodnju generičkih verzija cjepiva. Neke zemlje morale su srezati svoje državne proračune kako bi nabavile dostatne zalihe cjepiva za cjelokupnu populaciju, jer su iste te kompanije objavile da su za pandemijsku gripu potrebne dvostruke doze cjepiva u odnosu na sezonsku gripu. Ta objava, zajedno s oglašenim alarmom o manjku cjepiva, prisilila je vlade da pojure potpisati ugovore s farmaceutskim kompanijama kako bi osigurale dvostruke doze za svakog od svojih građana.
Kasnije, međutim, kada su ministarstva zdravlja objavila da će jedna doza biti dovoljna, ispostavilo se da su vlade potpisale ugovore za kupnju milijuna beskorisnih doza cjepiva od kojih je većina završila uništena nekoliko godina kasnije. Četiri farmaceutske kompanije koje čuvaju patente za cjepivo protiv pandemijske gripe nakon što su uvidjele da se ne mogu nositi s takvom vrstom ucjene, odlučile su promijeniti pripravak cjepiva kako bi ubrzale proizvodnju: količina antigena bila je smanjena (to je komponenta kojoj treba više vremena za proizvodnju), a ostali elementi povećani. Stoga što je efekt takve promjene na ljudsko tijelo nepoznat, te su kompanije zahtijevale od vlada da potpišu ugovore s njima kako bi ih oslobodile odgovornosti u slučaju da ljudi koji su primili cjepivo teško obole ili umru. Svjetska zdravstvena organizacija, koja je podržavala njihove tvrdnje, uključujući sve svjetske vlade izuzev poljske, potpisale su sporazum. Takozvana sloboda u kapitalizmu nigdje nije vidljiva. Gdje je rizik poslovnih ljudi u kapitalizmu? Gdje je njihova odgovornost? Korist je privatna, a rizici društveni. Kapitalizam se oslanja na akciju vlade kako bi se zaštitili partikularni privatni interesi i spriječila većina populacije u obrani njihovih prava. To je ono na što mislim dok govorim o zabludama kapitalističkih sloboda: ispod kapitalizma leži regulacija tržišta i tako je oduvijek. Kapitalizam ne pridonosi slobodi nego privilegijama.
Kako se osjećate kada vas mediji tituliraju “kontroverznom” ili pak “radikalnom ljevičarkom” i kako odgovarate na to?
Ne odgovaram. Nadam se da ljudi ne čitaju što o meni govore drugi već ono što o sebi sama govorim i pišem.
>> Najradikalnija časna sestra Europe i gorljiva kritičarka kapitalizma stiže u Zagreb
>> Ikona ljevice Teresa: Ja sam za revoluciju, drastičnu promjenu društva