Vlada je bila hrabra u slučaju Agrokor. Šok je izbjegnut pa i dalje bilježimo rast

Za države koje još nisu uvele euro Europska komisija svake dvije godine priprema izvještaj o konvergenciji kako bi se vidjelo koliko su blizu ispunjavanju kriterija za euro. Hrvatska je u najnovijem izvještaju izdvojena kao zemlja koja zadovoljava sve formalne preduvjete, osim jednoga, a to je da još nije zatražila/dobila ulazak u Europski tečajni mehanizam. Vlada je, međutim, prihvatila eurostrategiju, a ovaj mjesec trebali bi doznati i tko će dobiti novi šestogodišnji mandat da zemlju uvede u euro. Kako Hrvatska stoji na tom putu, objašnjava prvi čovjek središnje banke Boris Vujčić.

Razgovaram li s novim guvernerom? Mandat vam istječe za mjesec dana, zna li se ekipa koja će Hrvatsku uvesti u eurozonu?
Razgovarate sa sadašnjim guvernerom, a hoću li biti i novi, znat će se uskoro.

Kako komentirate spašavanje Agrokora i općenito utjecaj zbivanja vezanih uz Agrokor na gospodarstvo?
Pažljivo promatramo zbivanja vezana uz Agrokor zato što su ona važna za gospodarstvo u cjelini, ali i zato što moramo stvoriti jasnu sliku o vrijednosti imovine koju banke imaju uloženu u tu kompaniju. Politika je na krizu djelovala hrabro i odlučno, a naše je viđenje da su se aktivnosti Vlade i Sabora u ranoj fazi krize kratkoročno pokazale vrlo svrhovitima. Uspješno su smanjile šok kakav bi izazvao nekontrolirani stečaj Agrokora i tvrtki u koncernu te smo vrlo vjerojatno zbog toga izbjegli znatnije usporavanje ekonomske aktivnosti. Konačna ocjena svakako će ovisiti o postizanju i provedbi nagodbe. Bude li nagodba uspješno donesena, vjerujemo da će to uključenima, a i gospodarstvu u cjelini, biti bolje rješenje od onoga koje bi donio stečajni postupak. Ipak, kako sam već rekao, odluke su bile hrabre. To znači da su njima preuzeti rizici, a rizici se mogu aktivirati i znatno otežati i usporiti cijeli proces smanjujući koristi koje sam prije spomenuo. Treba ponovno naglasiti, Agrokor je, gledano u odnosu na veličinu gospodarstva, možda najveća gospodarska katastrofa koja se u posljednjih stotinjak godina dogodila nekoj zemlji, a da nije potjecala iz financijskog sektora, tj. od krize, odnosno nestabilnosti banaka. Čak ako je uspoređujete s financijskim slomom u Sjedinjenim Državama 2009., iako je riječ o nepotpuno usporedivim krizama, cijeli paket za stabilizaciju i spašavanje bankarskog sustava koji je Kongres odobrio iznosio je 5% BDP-a SAD-a.  Gubici koje je Agrokor iskazao izmjenom izvješća za ranije godine i za 2017. iznose više od 7% hrvatskog BDP-a. Neusporedivo više nego, recimo, bankrot Parmalata u Italiji. Činjenicu da unatoč tome gospodarstvo nastavlja rasti i da nisu bile potrebne financijske injekcije za stabilizaciju sustava možemo zahvaliti samo iznimno stabilnom i dobro kapitaliziranom bankarskom sustavu i činjenici da je najveći dio financijskog duga Agrokora bio inozemni dug, budući da je HNB jasno ograničio mogućnosti domaćeg zaduživanja koncerna. Ako još i nagodba bude uspješno prihvaćena, vjerojatno je da smo već prebrodili najveći dio šoka. Na žalost, može biti i drukčije.

Prva tužba nezadovoljnog vjerovnika, Sokol Marića, ide i prema središnjoj banci. Traži se odšteta zato što HNB nije kontrolirao izloženost Agrokora preko faktoring društava?
Ne mogu komentirati medijske napise, ali kad dođe tužba, proučit ćemo navode i, ako pravnici dopuste, rado ću dati komentar.

Industrijska proizvodnja pala je u pet od šest zadnjih mjeseci, ekonomija usporava. Je li se rast kakav smo bilježili posljednje dvije godine ispuhao?
Tekući gospodarski rast u većini se članica EU početkom ove godine prilično naglo i oštro usporio u odnosu na 2017. godinu. Uzroci tog usporavanja uglavnom se traže u neuobičajeno oštroj zimi u Europi, prijetnji trgovinskog rata sa SAD-om, štrajkovima u Francuskoj, neizvjesnosti nakon izbora i epidemiji gripe u Njemačkoj. Hrvatska u ovom trenutku nije nikakva iznimka u pogledu gubitka momenta rasta, već se uklapa u širu europsku priču. Nepovoljna kretanja u zemljama koje su naši glavni trgovinski partneri izravno se osjete i u Hrvatskoj, a na njih su se dodatno nadovezali problemi u pojedinim nerestrukturiranim poduzećima, gdje ne mislim samo na Agrokor i povezane osobe, već i na poduzeća poput Uljanika ili Petrokemije. Za sada je neizvjesno u kojoj bi mjeri nepovoljna kretanja s početka godine mogla imati trajnije posljedice. Različiti navješćujući indikatori uglavnom govore u prilog nastavka rasta relativno solidnim intenzitetom pa u vrlo kratkom roku ne očekujem znatnije usporavanje gospodarske aktivnosti. Međutim, rast je u Europskoj uniji, kao i Hrvatskoj, posljednjih nekoliko godina iznad potencijalnog i izgledno je da bi se mogao usporiti u srednjem roku. No hoće li do usporavanja doći i koliko bi moglo biti snažno, već sam nebrojeno puta istaknuo, izravno ovisi o našem napretku u provedbi strukturnih reformi.

Hoće li nam doći glave prilagodba i štednja preko cijene rada? Ljudi masovno napuštaju zemlju!
Nezaposlenost se u Hrvatskoj smanjila na razine koje već dugo nismo vidjeli pa se na tržištu rada u brojnim strukama počinju javljati “uska grla” u mjeri da poduzetnici nedostatak kvalificirane radne snage ističu kao jedno od trenutačno dva glavna ograničenja za poslovanje, uz lošu regulaciju države, odnosno prereguliranost, često konfliktnu regulaciju koja se uz to još i stalno mijenja. U tom smislu regulatorna bi strukturna reforma trebala biti na vrhu liste reformi. Rast plaća sada se već znatno ubrzava, u čemu također Hrvatska nije iznimka, jer sličan trend vidimo u centralnoj i istočnoj Europi, no razlike u plaćama u odnosu na bogate zemlje zapadne Europe još uvijek su velike.

Što učiniti da se stanje na tržištu rada uravnoteži?
S nedostatkom radne snage valja se boriti kombinacijom kratkoročnih i dugoročnih mjera. Prvo, Hrvatska ima relativno nisku stopu participacije na tržištu rada, što je donekle posljedica i ratnog nasljeđa. Mlađe generacije vjerojatno će se intenzivnije uključivati na tržište rada, što može donekle kompenzirati njihovu malobrojnost, osobito ako ih se adekvatno osposobi znanjem i vještinama. Zbog toga je ključna što skorija strukturna reforma obrazovanja, i to svih njenih komponenti. Sve duže živimo i sve smo zdraviji pa se participacija može povećati i u starijoj radnoj dobi, između 50. i 64. godine života tek je polovica stanovnika radno aktivna, što je vrlo niska stopa aktivnosti i sigurno utječe na niske mirovine. Na sreću, jedna od stvari koja bi mogla pomoći problemu nedostatka radne snage je porast ulaganja u istraživanje i razvoj. U srednjem roku ono bi moglo ubrzati i olakšati automatizaciju pojedinih zanimanja. To bi trebalo i dići stopu rasta proizvodnosti, koja je u Hrvatskoj niska u usporedbi s drugim zemljama. U mjeri u kojoj u tome budemo uspješni lakše će se akomodirati zahtjevi za veće plaće, olakšat će se i provedba demografskih mjera, ali i Hrvatska će postajati atraktivnijom za one koji možda razmišljaju o odlasku, kao i za one koji su već otišli.

Nedavno ste prvi put otvorenije govorili i o useljavanju kao jednom od načina da se dođe do ljudi. Jesmo li i u tome zakasnili?
Jače otvaranje tržišta rada imigrantima brz je i ispravan odgovor na nedostatak radne snage. S obzirom na stanje koje smo imali na tržištu rada prije nekoliko godina, vjerojatno tada ne bismo ni bili osobito privlačni imigrantima, osim možda u nekim djelatnostima poput građevinarstva u poduzećima koja su uspješno prebrodila krizu, a takvih nema, na žalost, puno. Uostalom, ni kvote za zapošljavanje stranaca, višestruko manje od aktualnih, nisu bile do kraja iskorištene. Problem je da se tradicionalni bazen radne snage koji je tendirao Hrvatskoj u znatnoj mjeri ispraznio emigracijom prema bogatijim zemljama zapadne Europe. Ni tu nismo izuzetak, naime, ni ostale zemlje srednje i istočne Europe još nisu osobito privlačna odredišta za imigrante, donekle uz izuzetak Poljske koja domaću emigraciju nadomješta velikom imigracijom iz Ukrajine.

Trebamo li na turizam gledati kao na blagoslov ili lažnu nadu?
Brojne su ekonomske studije provedene u velikom broju zemalja potvrdile pozitivnu uzročnost koja postoji između razvoja turističke djelatnosti i ekonomskog rasta, s tim da rast i razvoj povratno podupiru širenje turističkih kapaciteta. Turizam je glavni hrvatski izvozni proizvod koji znatno pridonosi zaposlenosti i životnom standardu građana, kao i kapacitetu proračuna. Neke od negativnih strana turizma odraz su činjenice da je riječ o industriji koja uglavnom počiva na slabije obrazovanoj i plaćenoj radnoj snazi te je podložna izrazitoj sezonalnosti kao i nepredvidivim utjecajima vanjskih čimbenika, kao što su meteorološki uvjeti ili geopolitičke nestabilnosti u okružju. Također, turizam povećava cijene nekretnina u područjima u kojima se nalazi, povećava opterećenost prometne i komunalne infrastrukture te pritisak na okoliš. Najveći je potencijalni problem da prilike za ulaganja u turizmu mogu odvratiti poduzetnike od nekih drugih aktivnosti ili pogodovati jačanju rentijerskog mentaliteta. Ipak, unatoč tim rizicima, turizam vidim puno bliže blagoslovu nego prokletstvu.

Ove godine dolazi i do pada izvoza. Je li pad posljedica slučaja Agrokor, usporavanja naše ekonomije ili su se ispuhali pozitivni učinci ulaska u EU?
Slabiji izvozni rezultati povezani su sa slabosti gospodarstava naših najvećih trgovinskih partnera, ranije spomenutim domaćim slabostima, ali i nekim drugim specifičnostima. Tako je u prvom tromjesečju 2017. izvoz iznimno snažno porastao uz stopu veću od 25% pa je i taj efekt visoke baze utjecao na slab izvozni rezultat s početka ove godine. Imajući u vidu iskustvo ostalih novih članica nakon priključenja EU, premda se to proširenje odvijalo u ponešto drukčijim okolnostima, očekujem da će povoljni učinci članstva u EU na izvoz potrajati još nekoliko godina. 

Ovo je trebala biti reformska godina, no na pola smo mandata ove Vlade, a reformi baš i nema. Ministrica koja je pripremila najviše reformskih zahvata pala je na Agrokoru, ostali idu “korak naprijed dva koraka nazad”. Što će nam to donijeti?
Znate što ja godinama govorim o strukturnim reformama. One su ključne za uspjeh Hrvatske. O njima ovisi kolike će u budućnosti u Hrvatskoj biti plaće, kolike mirovine, koliko će se ljudi seliti iz Hrvatske, a koliko će ih se htjeti doseliti u nju. To su reforme, poput regulatorne, koju sam već spominjao, a na kojoj je radila bivša ministrica, barem što se tiče regulacije profesionalnih usluga, ili obrazovne, na kojoj se radi već godinama. Tu su i restrukturiranja upravljanja javnim poduzećima, što sam također već spomenuo govoreći o problemima Uljanika ili Petrokemije, pa reforme uprave, pravosuđa, koje je po gotovo svim mjerilima jedno od najlošijih u EU, zdravstva koje kontinuirano generira visoku razinu dugova, kao i niz drugih reformi, uključujući bolje korištenje fondova EU. Hrvatska budućnost ovisi više o tim reformama nego recimo o ulasku u eurozonu. Uvođenje eura sigurno će biti pozitivno za hrvatsku ekonomiju i standard građana, ali bez ovih reformi mi ćemo i dalje biti relativno neefikasno gospodarstvo. U situaciji sve bržih promjena koje su posljedica činjenice da je velik dio tehnologija koje se razvijaju posljednjih nekoliko desetljeća došao u fazu zrelosti i implementacije, ponajprije robotizacija i ekspertni sustavi potpomognuti umjetnom inteligencijom, tržište proizvoda, usluga i rada mijenjat će se takvom brzinom da će neuspješniji, odnosno oni koji se nisu u stanju dovoljno brzo prilagođavati, biti u riziku bržeg zaostajanja za onima koji to čine efikasno.

Euro traži štednju, no pokazalo se da se štednja dominantno provodi na investicijama. Kako uvesti euro, a da ne ugrozimo rast koji je ionako najniži među tranzicijskim zemljama?
Opet naglašavam da sve ono što moramo napraviti u cilju uvođenja eura ponajprije moramo napraviti zbog sebe i rasta životnog standarda. Umjereno porezno opterećenje i dostatan fiskalni prostor, odnosno kapacitet za vođenje protucikličke fiskalne politike, bitni su sastojci dugoročnog uspjeha zemlje. Rast se danas ne može temeljiti na jačanju javnih investicija, premda njihova razina danas jest nešto niža nego u usporedivim zemljama srednje i istočne Europe. Međutim, u tim je zemljama bitno veći kapacitet za korištenje europskih fondova iz kojih dominantno financiraju te investicije.

Zašto kuna jača, kakav tečaj očekujete u nastavku godine?
Hrvatska već šestu godinu kontinuirano bilježi višak na tekućem računu. U ovoj bi se godini višak mogao nešto smanjiti, ali bi i dalje trebao ostati blizu 3% BDP-a s obzirom na očekivanja dobre turističke sezone, veću apsorpciju europskih fondova i rast inozemnih doznaka. Od milijardu do dvije milijarde eura viška deviznih prihoda na tekućem računu proteklih je godina završavalo na deviznom tržištu i stvara pritiske na jačanje tečaja kune, pogotovo otkad su se banke uglavnom razdužile prema inozemstvu te je nestala potražnja za devizama s te osnove. Premda se u idućih nekoliko godina može očekivati postupno smanjenje viška tekućeg računa zbog jačanja domaće potražnje, teško da će se do kraja istopiti. Zbog toga će uloga HNB-a biti ponajprije da sprečava jačanje kune ne stvarajući, odnosno ograničavajući, dodatne rizike za financijsku stabilnost.

Ostanete li na guvernerskom mjestu, tko će vam biti najbliži suradnici?
Osobno sam vrlo zadovoljan timom s kojim sam radio do sada i mislim da bi bilo dobro održati kontinuitet koliko god to bude moguće. Osim mene, naravno, to pitanje treba uputiti i njima. Šest godina dug je mandat, ovaj je bio posebno naporan, pa svatko za sebe mora procijeniti je li spreman na još jedan. Kvalitetan rad viceguvernera, uz dobro poznavanje makroekonomije, zahtijeva i specijalistička znanja. Svi su oni uz članstvo u Savjetu zaduženi i za praćenje rada pojedinog poslovnog područja. Zato je važno da imaju znanja i iskustva koja im omogućuju razumijevanje i usmjeravanje konkretnih aktivnosti HNB-a na djelotvoran način. Previše radikalan zahvat u sastav Savjeta, posebno ako bi bila riječ o ljudima koji nemaju iskustvo rada u HNB-u, otvorio bi niz neizvjesnosti, pa i mogućnost stvaranja neželjenih utjecaja na funkcioniranje banke, no to otkad sam ja u HNB-u nikada nije bio slučaj pa ne vjerujem da će biti i u budućnosti. Moje zadovoljstvo timom ne znači da smo se uvijek u svemu slagali. Naprotiv, nema nijednog člana Savjeta s kojim osobno nisam imao ponekad i žestoke rasprave i nesuglasice. Ono što je važno jest da smo ih uvijek znali riješiti unutar kuće, argumentiranom stručnom raspravom, pokazalo se, na korist Republike Hrvatske. Naravno, važno je što prije pokrenuti formalni postupak kako bi bilo vremena za sve potrebne dogovore te da bi se izbjegao vremenski tjesnac i donošenje odluka u zadnji čas.