Vlada je na pola puta – vrijeme je za rekonstrukciju

Vlada Zorana Milanovića zakoračila je u drugu polovicu mandata. Na pola su puta i vrijeme je da se osvrnu iza sebe i procijene ima li smisla ovako nastaviti dalje. A definitivno nema.Hrvatska je i dalje u dubokoj recesiji, a izlaz se ne nazire. Početkom mjeseca bilo je više od 380.000 nezaposlenih. U siječnju je 476 ljudi dnevno gubilo posao, a od početka mandata vlade Zorana Milanovića pa do prije nekoliko tjedana izgubljena su 45.682 radna mjesta.

Izostaju bilo kakva ozbiljnija ulaganja, a samim tim nema ni naznaka gospodarskog oporavaka.Unatoč tome posljednje mjesece rada Vlade građani pamte po aferama, sukobima i iscrpljivanju vlasti na potpuno nebitnim temama.Vlada se tako punih sedam mjeseci intenzivno bavila sudbinom bivšeg udbaša Josipa Perkovića kojega je tražilo njemačko pravosuđe zbog ubojstva hrvatskog emigranta davne 1983. godine.

Radi Perkovića se interveniralo u zakon i ograničavalo primjenu europskog uhidbenog naloga, ušlo u sukob s Europskom komisijom, mjesecima polemiziralo o promjeni Ustava (od koje na kraju nema ništa), Vlada se sukobila s Ustavnim sudom i posvadila s Vrhovnim.Kad nije Perković bio na dnevnom redu, bila je ćirilica, ako nije ćirilica, onda su automobili – i to od skupocjene limuzine sisačko-moslavačke županice Marine Lovrić-Merzel do luksuznih audija za ministre čiju je nabavu prije tjedan dana otkrio Večernji list.

Premijer, koji se na samom početku mandata zarekao u moralnost i odgovornost vlasti, nikako da posloži i ujednači kriterije. Za koalicijske partnere čini se da ih i nema, dok za “svoje” ljestvice drži visoko ili pak toliko visoko da se ispod njih prolazi bez problema.Premijer nam je u stanju danima objašnjavati kako su na račun poreznih obveznika kupljeni preskupi automobili, ali šuti o resorima koji su se pokazali potpuno neefikasnima. Znamo sve o audijima, ali nemamo pojma kako će se riješiti nagomilani problemi u zdravstvu.

Vlada je u startu ulupala tri milijarde kuna u sanaciju dugova bolnica, da bi one ubrzo natukle nove. Liječnici su mjesecima štrajkali i primali pune plaće pa im se uvela radna obaveza koja je propala na Ustavnom sudu. Liste čekanja postajale su sve duže, a uvođenje smjenskog rada potpuno je blokiralo sustav. Resorni ministar iz usta “visokog izvora” doživio je medijski linč, ali nije smijenjen niti se dogodilo išta drugo.Isto je i sa znanosti, obrazovanjem i sportom.

Ministar Željko Jovanović od početka mandata ratuje s učiteljima, obračunava se s “nogometnom mafijom”, najavljuje “isušivanje močvare”, a od svega toga nema ništa. Čak nije uspio ni zdravstveni i građanski odgoj uvesti u škole kako spada, a reforma školstva na dugom je štapu. Nema ni sliku mreže osnovnih i srednjih škola, a kamoli konačnu i sustavnu analizu što s njima učiniti. Ministarstvo unutarnjih poslova se i ni ne spominje.

Preko činjenice da je u mandatu ove Vlade policija po efikasnosti pala na najniže grane ikad prelazi se kao da i ne postoji. Gospodarstvo je prepušteno HNS-u i stoji gdje je i bilo ili pak tone. Dok je prvi potpredsjednik bio Radimir Čačić, svakih nekoliko mjeseci slušali smo da, evo baš sad, nailazi val ulaganja, a sada nema ni praznih obećanja. HNS-ova se uloga svela na to da potpomažu neizvjesnost vezanu za termin uvođenja poreza na nekretnine.

Jedini ministar koji je percipiran kao učinkovit jest ministar financija Slavko Linić. No nakon afere sa Šegonom i Milanovićeve javne demonstracije da mu je pao u nemilost, ni Linićev autoritet više nije isti. Ako premijer nema povjerenje u svoje ministre, i javno (što u on, a što u of the record varijanti) jamra na njih, zašto bi građani vjerovali da će im Vlada koja izgleda kao rogovi u vreći donijeti bolje sutra?

Sad kada je na pola puta, premijer bi trebao zastati i napraviti ozbiljnu inventuru – i rekonstrukciju Vlade. Želi li dalje, vrijeme je da se zahvali nekim ministrima, a da ostalima dade bezrezervnu podršku.