Vlada ne želi otkriti u čijim sve stanovima žive ministri

Imaju li hrvatski građani pravo znati u čijim stanovima žive ministri njihove vlade? Iako svakog mjeseca za svaki od tih stanova plaćaju 2500 kuna, prema mišljenju Agencije za zaštitu osobnih podataka građani pravo na te informacije nemaju, a njihova objava bila bi protuzakonita. To je suština skandaloznog mišljenja agencije kojim je faktički odbijen upit Večernjeg lista da mu se predoče informacije o tome tko su najmodavci stanova u kojima žive članovi Vlade.

Taj upit Večernjak je uputio Vladi nakon ranijeg otkrića da ministar unutarnjih poslova živi u stanu unajmljenom od tvrtke medijskog tajkuna Ninoslava Pavića, a k tome je i porezni dužnik te obuhvaćen policijskom istragom u aferi Kamensko.

Transparentnost

Nakon tog otkrivenog nedvojbenog sukoba interesa, želja Večernjeg lista bila je da provjeri ima li sličnih slučajeva i među ostalim članovima Vlade. Ipak, na upit o tome koji još ministri unajmljuju privatne stanove i od koga iz Vlade je stigao nepotpun odgovor. Potvrdili su nam da tu povlasticu, osim Ranka Ostojića, koriste i Veljko Ostojić, Tihomir Jakovina, Arsen Bauk i Ivan Vrdoljak. Ipak, u čijim stanovima žive, to se usprkos opetovanim pokušajima nije moglo doznati.

Iz Vlade su nas prvo usmjerili na Agenciju za upravljanje državnom imovinom koja sklapa ugovore o najmu stanova za ministre, da bi nam tamo opet preporučili da se obratimo Vladi koja raspolaže svim informacijama. Na koncu, iz Vladina ureda za odnose s javnošću priopćeno nam je da podatke o najmodavcima ne mogu dati jer bi to bez dozvole tih osoba bilo protuzakonito.

Taj stav navodno se temelji na mišljenju Agencije za zaštitu osobnih podataka koja važeće zakone tumači tako da je zakonito objaviti sve podatke o spornim stanovima, ali ne i imena njihovih vlasnika. Ne ulazeći u krajnje upitan pravni meritum, iz perspektive transparentnosti i društvene kontrole rada javnih institucija, takvo rješenje neosporno se može okarakterizirati kao skandalozno.

Porezni obveznici, osim u vrlo ograničenim slučajevima pitanja državne sigurnosti, moraju imati pravo saznati kako se troši svaka kuna novca koji uplaćuju u državni proračun. To pravo još je izraženije u slučajevima kad se radi o iznimno osjetljivim transakcijama u koje su uključeni osobno ministri – najviši zastupnici državnih organa izvršne vlasti. Kad ti ministri sami biraju čiji će stan – uz državnu subvenciju – unajmiti, javnost mora imati mogućnosti kontrole tog procesa.

Bančev poučak

Ne radi se tu, zapravo, o novcu, kao ni samo o nužnosti sprečavanja potencijalnog sukoba interesa ili nelegalnosti. Za to postoje nadležne državne institucije. Radi se tu i o puno širem spektru moralne odgovornosti izabranih državnih dužnosnika. Primjerice, prije nekoliko godina Ivo Banac kao saborski zastupnik iskoristio je pravo unajmljivanja vanjskog ureda kod sebe u stanu.

Pa ga onda još i opremio sa 140 tisuća kuna vrijednim namještajem financiranim iz državnog proračuna. Dakako, Banac nije prekršio ni jedan zakon, ali se njegovi postupci teško mogu okarakterizirati etički prihvatljivima. Ima li javnost pravo znati za to? Jer, danas možda Tihomir Jakovina živi u stanu nekog velikog poduzetnika čiji prihodi izravno ovise o odlukama Vlade, a Ivan Vrdoljak u stanu nekog velikog građevinskog developera koji će profitirati od izmjena nekih lokalnih prostornih planova koje mora odobriti ministarstvo graditeljstva.

Možda je to tako, a možda i nije. Tu možda ima sukoba interesa, a možda i nema. Problem je što to građani ne znaju i neće moći doznati dok imena ministarskih najmodavaca smatraju tajnim podatkom. Ne tako davno premijer Zoran Milanović ustvrdio je da građani imaju pravo znati s kim se druži. Evo mu prilike da u praksi dokaže tu svoju predanost transparentnosti.