Kada je te kobne 15. veljače 1993. u akciji “Maslenica” ostao bez noge, Brođaninu Vladimiru Miščančuku srušio se cijeli svijet. Godinama je očajavao i samosažalijeva se, život za njega više nije imao nikakvog smisla. Tada je “otkrio” sjedeću odbojku. Sport kojim se nikada nije bavio i o kojemu nije znao gotovo ništa preko noći je postao njegova životna preokupacija i hobi u kojemu je pronašao sebe. Danas je ovaj nekadašnji pripadnik vojne policije predsjednik Odbojkaškog kluba invalida Marsonia i čelnik Sportskog saveza invalida Slavonskog Broda. Miščančuka je rat 1991. godine zatekao neposredno prije završetka studija na Fakultetu prometnih znanosti. Odmah se priključio Zboru narodne garde, najprije u 108., a onda i u 139. brodskoj brigadi. Na kraju je završio u 66. bojni vojne policije, specijalnoj antiterorističkoj postrojbi u kojoj je i stradao, ostavši bez lijeve potkoljenice.
- Ne volim baš puno pričati o ranjavanju. U jednoj izviđačkoj akciji pred neprijateljskim linijama nagazio sam na protupješačku minu i ostao bez noge. Sreća je što sam uz sebe imao dvojicu suboraca koji su me odnijeli do naših položaja – počinje Miščančuk, kojeg su hitno prevezli u Zadar, gdje mu je načinjena prva amputacija.
Brođanin je prošao gotovo sva ratišta u Hrvatskoj, ali i Bosanskoj Posavini. Po skidanju odore odvezen je u Zagreb, gdje je dobio protezu i započeo liječenje i rehabilitaciju. Bio je to proces sličan onom kroz koji prolaze svi invalidi i u kojemu je tražio samoga sebe. Žalovanje, rehabilitacija, resocijalizacija... Šest mjeseci nakon ranjavanja oženio se i uskoro postao otac dvoje djece. Supruga i djeca, kaže, jako su dobro prihvatili njegov hendikep i do danas su mu ostali velik oslonac. Sin danas ima 20 godina i studira, a kćer će uskoro napuniti 18 i ide u treći razred srednje škole. Podrška tadašnje djevojke, a kasnije supruge te rodbine i prijatelja pomogla mu je da prebrodi to najteže razdoblje u životu. Onda je 1996. godine prvi put došao u doticaj sa sportom osoba s invaliditetom, u koji je od tada stalno uključen. Sve mu je to pomoglo da se što bezbolnije resocijalizira i uključi u normalan život.
Brodski savez najbrojniji
- Kod mene je stalno bilo prisutno samosažalijevanje, dok se nisam snašao i prilagodio. Bavljenje sportom puno mi je značilo u toj situaciji, i u zdravstvenom i u psihičkom smislu. Za nas ratne vojne invalide ono je doista od nemjerljivog značenja – nastavlja Brođanin. S njegovim uključenjem na određeni način počinje i povijest invalidskog sporta u Slavonskom Brodu. Sve je krenulo iz Hvidre, a Vlado je najviše radio na uključivanju branitelja, osobito invalida, u sport. U početku su to bile sportske sekcije koje su kasnije polako prerastale u klubove, u kojima se sport osoba s invaliditetom sve više granao i razvijao. Najprije je došla košarka u kolicima, pa tenis, šah, sjedeća odbojka, boćanje... S vremenom se ukazala potreba za ustrojavanjem redovitih natjecanja, kao i kod zdravih osoba. Županijski savez osnovan je 1996., a gradski 2006. godine. Danas je Sportski savez invalida Slavonskog Broda, nakon zagrebačkog, najbrojniji i najmasovniji u Hrvatskoj. Okuplja 20 udruga u kojima aktivno radi i trenira više od 300 osoba s invaliditetom, od kojih su barem polovica branitelji. Nekada ih je bilo i više, ali godine i među njima pomalo ipak postaju ograničavajući čimbenik, pa ih polako zamjenjuju mlađi, civilni invalidi. U tome, međutim, nema ničega nenormalnog i zabrinjavajućeg. Uostalom, pomlađivanje kadra nužno je u svakom sportu. Na poticaj još jedne izuzetno zaslužne osobe za sport osoba s invaliditetom, Ante Ćavara, te tadašnjeg izbornika, a kasnijeg predsjednika HSSO-a Mile Ćorluke, klub sjedeće odbojke Miščančuk je osnovao 1998. godine, no zbog raznih okolnosti ugasio se već nakon nekoliko mjeseci. Početkom 2005. godine ponovno pokreće ovaj sport u Slavonskom Brodu i od tada do danas neprekidno djeluje i svaki dan ima sve više članova. O radu KKI Marsonije najbolje govori podatak da su godinama pri samom hrvatskom vrhu. Na državnim prvenstvima redovito osvajaju druga i treća mjesta, premda su među najstarijima, s obzirom na to da su gotovo svi vojni invalidi. Jednom su čak bili i četvrti u Europi! Veoma su aktivni i treniraju redovito tri puta na tjedan. - S obzirom da sam amputirac, sjedeća odbojka bio je logičan izbor za moje stanje. To je idealan sport za osobe s oštećenjima donjih ekstremiteta. Nikada prije nisam bio odbojkaš, ali kroz ove godine to je jednostavno postalo sastavni dio mog života – nastavlja nekadašnji vojni policajac, koji sada život u kući i obitelji prilagođava treninzima i klubu.
Vodi klub i savez
Unatoč svemu, Miščančuk nije u potpunosti zadovoljan brojem vojnih invalida uključenih u sport. Bez obzira na vremenski odmak, sport osoba s invaliditetom specifičan je po tome što se njime mogu baviti i osobe srednje i starije životne dobi. Tu postoji veliki prostor za daljnji napredak i novo omasovljenje. Čelnici saveza nastoje raznim akcijama kao što su kampovi, škole i pokazna natjecanja uključiti što više ratnih vojnih invalida i branitelja. Odaziv nije loš, ali mogao bi biti i bolji. I Miščančuk je ispočetka bio jedan od onih koji se ničim nisu bavili. Samo je sjedio kod kuće. Kada su ga prvi put pozvali, pomislio je: Ma kakva odbojka! Ipak, malo pomalo, dan po dan, trening po trening, pa putovanja, pa druženje... S vremenom je shvatio koliko mu to znači i koliko bavljenje sportom koristi vojnim invalidima. Moguće je da kod nekih postoje predrasude kako sport nije za njih, kako će se mučiti na parketu i kako će ih sve to dodatno frustrirati. Istina je, međutim, da je sjedeća odbojka prilagođena njihovu invaliditetu i da za ostvarivanje vrhunskih rezultata moraju intenzivno trenirati, raditi i usavršavati svoju vještinu i znanje, kao i u običnoj odbojci. Kada neki branitelj dođe u klub, starosjedioci znaju da je on početnik i neće ga odmah baciti “u vatru”. Uvođenje u momčad ide postupno. Važno ih je, kaže, samo privući, jer toliko su dobra klapa da onaj tko jednom dođe u njihov klub, nikada ne odlazi. Doslovno ih se ne može otjerati! - Utjecaj sporta na osobe s invaliditetom je nemjerljiv. Svjedočim o tome osobnim promjerom.
Jer, ako ste ograničeni samo obitelji i kućom, na pamet vam padaju razne misli, tonete u depresiju, pogoršava vam se i fizičko stanje. Ja sam sa svojim klubom proputovao Europu, a o terapijskom učinku da i ne govorim – ističe Miščančuk koji, na kraju, ne vidi neki veliki problem u svojoj invalidnosti. Uz igru i trening, volontiranjem u organizacijskom dijelu iskorištava svoju preostalu radnu sposobnost, što mu pomaže da se dokazuje i ostane aktivan član društva.
>> 'Anđeoska kuhinja' topnika Ledića - Recepti za dobar brak