Do skoro prije pola stoljeća, život, posebno na selu, nije se mogao zamisliti bez kovača, a danas ga je teško pronaći. Jedan od zadnjih kovača je Vladimir Rudak, iz Lipovljana. Iako ima 84 godine, još uvijek povremeno zapali kovačku vatru i nešto radi u svojoj kovačnici. Ovaj posao naučio je od djeda i oca, radio ga je godinama, a i u mirovinu je otišao kao kovač. Prisjeća se kako je nekad pravio potkovice za konje, kovao motike, sjekire, pripremao plugove za oranje.
– Rad u kovačnici je moj lijek. Treba voljeti ovaj posao. Svi su nekada trebali kovača, bilo je puno konja za vuču i alata za obradu zemljišta koji su stalno trebali dobre ruke. Selo tada nije moglo funkcionirati bez ovog zanata – govori Vladimir udarajući teškim čekićem po komadu užarenog željeza, pripremajući vrtne alatke za proljetne radove. Kaže da za kovački zanat mladi danas nisu zainteresirani.
– Težak je to posao, a bila bi im i slaba zarada od njega. Osim toga, ima puno alata koje je sad lakše kupiti pa, kad se potroše, baciti i uzeti novi, rekao nam je Vladimir, dok iz vatre u njegovoj maloj kovačnici pokraj kuće pršte iskre i odzvanjaju udarci.
Poznajem čovjeka,prava ljudina,uvjek srdačan i spreman svakom pomoći. Nažalost takvih je sve manje,stari zanati izumiru,a mladi ljudi nemaju potrebe ni volje da uče te zanate.Nekad je u Lipovljanima bilo više kovača,npr.Rizman,Rudak ,Holod,u Kraljevoj Andrilović,Radinović, u Krivaju Turas itd.. Dolaskom švas aparata,i večeg broja traktora izgubila se potreba za kovačima,pa i ovaj je godinama radio u Radniku Novska,a kovačijom se bavi tako za svoju dušu.