Za razmatranje Tuđmanove politike prema BiH simptomatičan je njegov razgovor sa supredsjedateljima Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji lordom Davidom Owenom i Thorvaldom Stoltenbergom koji se dogodio 18. listopada 1993. u Zagrebu. Prema transkriptu s toga sastanka, Tuđman je odmah na početku obavijestio svoje goste kako je na netom održanom Drugom općem saboru HDZ-a “uklonio lijeve i desne ekstreme iz vodstva HDZ-a” te da će taj potez pomoći u rješavanju krize i u BiH i u Hrvatskoj. (Među lijeve ekstreme svrstao je Josipa Manolića i Stipu Mesića, koji su, kao predsjednici Županijskog i Zastupničkog doma Hrvatskog sabora, ostali članovi Predsjedništva HDZ-a, ali bez prava glasa! Predvodnicima desnih ekstrema smatrao je Vladimira Šeksa, kojega je ostavio na mjestu potpredsjednika Vlade, i Vicu Vukojevića.)
Lord Owen potom je obavijestio Tuđmana da su on i Stoltenberg prethodnu večer bili u Beogradu te da su pet sati razgovarali sa Slobodanom Miloševićem, koji bi “zaista htio da se ponovo vratimo rješavanju bosanskog pitanja”. Također, pokušavaju dogovoriti sastanak Alije Izetbegovića i Radovana Karadžića, možda i Miloševića, te misle kako ima izgleda “da ih navedemo da se zaista pozabave pitanjem teritorija”. Premda su skeptični, nastojat će na dnevni red vratiti prijedlog da se BiH uredi kao unija triju republika.
Ofenziva prema Neumu
Potom je lord Owen rekao: “Ne znam što vi mislite o Izetbegovićevim namjerama. Nama se čini da se on pomirio s time da nekako pregura zimu, ojača svoje snage i pokuša pokrenuti ofenzivu u proljeće. Čini mi se da njemu nije stalo do daljnjih pregovora.”
Tuđman je uzvratio kako Izetbegovićev zapovjednik Arif Pašalić priprema ofenzivu prema Neumu, da je Armija BiH nabavila tri ruska transportna aviona te da grade aerodrom pokraj Visokog. Na upit lorda Owena: “Jesu li dovoljno jaki da to izvedu?”, odgovorio je: “Ne, neće moći. To ne bismo dopustili.” U nastavku razgovora Tuđman je jasno iznio svoje stajalište kako bi BiH trebalo urediti kao uniju triju republika.
Govoreći o političkom rješenju za Hrvatsku, Tuđman je iznenada rekao kako je čuo da predstavnik UNPROFOR-a u Hrvatskoj Cedric Thornberry širi informaciju “kao da postoji nekakav dogovor između mene i Miloševića, da bih ja bio voljan izvršiti zamjenu Baranje, da im prepustim Baranju za nešto”. Tuđman je nastavio: “Nikada između mene i Miloševića nije bilo riječi o tome. Ja sam rekao: može biti političkog rješenja samo na temelju međusobnog priznanja granica i, molim, traženja suglasnosti i rješenja unutar bosanskog rješenja na temelju te unije tri republike.”
Potom se lordu Owenu obratio Hrvoje Šarinić, koji je u to vrijeme bio zadužen za odnose s UNPROFOR-om: “Ima nekih glasina da ste iznijeli mišljenje da će problem pripajanja Baranje Hrvatskoj biti vrlo teško riješiti i da mislite da bi možda moglo doći do zamjene teritorija, tako da Baranja u nekom konačnom rješenju bude u Srbiji. Jeste li o tome razgovarali sa Miloševićem?” Lord Owen hladnokrvno je slagao: “Ne, nisam.”
Tuđman je na to objasnio lordu da Baranja ne može doći u pitanje “jer je ona pretežito hrvatsko područje, i ova Baranja i ona Baranja koja je u sastavu Mađarske, sa tim Pečuhom. Tamo je živjelo oko stotinu tisuća Hrvata, u Mađarskoj. Međutim, zbog komunističke politike i srpske politike za manjinsko vodstvo tih Hrvata u Pečuhu su im nametnuli srpske pravoslavne popove.”
Granica na Dravi
Englez je neuvjerljivo uzvratio: “Pošteno govoreći, nisam o tome razgovarao s njim (s Miloševićem). No, ne bih isključio mogućnost da se karta iz 1939. o kojoj smo nas dvojica često razgovarali, ako BiH ne možemo održati zajedno, tj. ako nastanu tri neovisne republike, tada bih ja razmotrio kartu iz 1939. U tom slučaju, jedna od opcija koja bi se trebala barem razmotriti bila bi rijeka Dunav, tj. da Drava tada bude granica sa Srbijom prema karti iz 1939. Srbija je na toj karti išla do Drave. Međutim, sve ispod toga, Šid, bilo je u Hrvatskoj. Ako se vratimo na kartu iz 1939. godine, bit će potrebno niz podešavanja. Mogli biste uzeti u obzir Dravu, do koje je Srbija povijesno išla, zatim niže podešavanje oko Šida, ali i Posavina je išla dublje. Mislim da ni o jednom od tih pitanja ne možemo razgovarati sve dok ne postane jasno što će se dogoditi u BiH, a možda ni tada.”
Taj gotovo dvosatni razgovor demonstrirao je prosrpsku orijentaciju lorda Owena, njegovo razumijevanje za Miloševićeve poteze te prikrivenu namjeru da se Srbiji učine teritorijalni ustupci na račun Hrvatske. Vladimir Šeks zbog toga ga je nazvao “krvavom nakazom” (bloody cripple).
zašto Owen nije tako darovao Sjevernu Irsku Republici Irskoj?