Povod ovoj vrsti pogovora drugog dijela mojih memoara „Moja sjećanja na stvaranje Hrvatske" (države) i Domovinski rat jest knjiga Josipa Manolića „Politika i domovina" (Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku) koja je izišla nakon mojih sjećanja.
U svojim će memoarima Manolić pod posebno svjetlo staviti vlastito viđenje zavjere (urote) usmjerene protiv predsjednika Tuđmana u ljeto 1991. i ulogu obavještajnih (stranih i jugoslavenskih tajnih službi). I ja sam u svojim sjećanjima pisao o tome. Radi rasvjetljavanja i radi povijesne istine, želim u ovom pogovoru dodatno objasniti i obrazložiti (dokumentirano) bitno drukčije negoli J. Manolić, „zavjeru" protiv predsjednika Tuđmana u ljeto '91, svoju ulogu, ulogu drugih „zavjerenika" i ulogu tajnih službi.
Vrh HDZ-a u Vili Weiss
Josip Manolić (namjerno, nemarom ili pogreškom) na stranici 188 svojih memoara iznosi bitnu, ali nadasve važnu neistinu. Naime, piše da će „Tuđman 12. i 13. kolovoza 1991. u vili Weiss, na sjednici Predsjedništva HDZ-a reći: 'Moje osobno gledanje na pojedince u Hrvatskom saboru... Te grupe koje žele promijeniti politiku i Hrvatske demokratske zajednice i stvarati Ustašku državu... Vladimir Šeks, koji je organizator i inicijator ovih režija koje djeluju u Hrvatskom saboru...!'"
Istina je da je dr. Tuđman na tom sastanku rekao: „...pročitat ću vam nešto iz jednog pismenog izvještaja jednog osobnog čovjeka..." (fonogram zapisnika sa spomenutog sastanka, koji citiram u svojim sjećanjima, a koji je i J. Manolić imao pri ruci), no F. Tuđman nije, kao što J. Manolić piše, iznosio svoje gledanje, nego je pročitao „izvještaj jednog osobnog čovjeka". Ovaj je „detalj" vrlo važan jer će biti ključ za moju tvrdnju da su predsjedniku Tuđmanu na vrlo perfidan i sofisticiran način servirani lažni podaci o mojem urotničkom djelovanju. Pravi razlog optužbe protiv mene da sam vođa urote protiv predsjednika Tuđmana „otkriva" J. Manolić kada na stranici 194 navodi: „...posebno u odnosu prema Vladimiru Šeksu za kojeg je smatrao da je ozbiljna liderska prijetnja njemu osobno." Mislim da je presudnu ulogu u definiranju tog odnosa imala informacija pristigla nešto prije izbora preko Dalibora Brozovića, odnosno njegove kćeri, da službena američka politika za vođu HDZ-a priželjkuje Vladimira Šeksa, a ne Tuđmana koji je „opasan nacionalist i separatist." Ne znam je li prije te sjednice Tuđman bio u posjedu izvješća SDS-a u kojem Šeks sudjeluje u raspravi da se Tuđmana onemogući da bude lider stranke koja se stvara. Riječ je o zavjereničkom dogovoru u stanu dr. Šošića koji je snimao SDS. J. Manolić u svojim memoarima (stranica 102) citira, ali bez naznake autorstva i datuma nastanka tekst: „Udbini pogledi na višestranačje ili što je Udba zabilježila o stvaranju HDZ-a i HSLS-a prije osnivačkih skupština i prvih dana nove vlasti" i piše „na više sastanaka koji su održani u stanu Hrvoja Šošića, a uz prisustvo Marka Veselice i Vlade Veselice, te ponekad Vladimira Šeksa iz Osijeka, dogovarana je strategija da se Franju Tuđmana što hitnije i na bezbolan način ukloni iz HDZ-a. Dogovorena je metodologija da se to učini na način..." Budući da Josip Manolić navodi da je F. Tuđman bio u posjedu snimke „zavjereničkog dogovora" u stanu dr. Šošića, koji je snimio SDS, citira spomenuto Udbino izvješće koje je dostavljeno CKSKH, očito je da je dr. Tuđman od nekog iz tajnih službi bio informiran (a ja ću reći dezinformiran) o mojim „zavjereničkim poslovima." SDS me nije mogao snimiti na nekom „zavjereničkom sastanku" u stanu dr. Šošića jer ja nikada nisam bio na takvom sastanku. J. Manolić daje odgovor na pitanja kako je Služba državne sigurnosti „servisirala" predsjednika Tuđmana, pa tako na 194. stranici svojih memoara kaže: „Naravno, Tuđman se od vremena do vremena obilato služio dokumentima Službe državne sigurnosti Osijek i osobno Perkovićevim informacijama koje su se odnosile na Šeksa i Vekića, ali metodom pozivanja operativaca stare službe kako bi se osobno uvjerio da ono što piše na papiru odgovara istini.
Tuđmanov trenutak paranoje
U jednom će trenutku ta paranoja poprimiti i obilježja zloupotrebe. Tuđman će naložiti da se Šeksa uhodi i prisluškuje 24 sata i da se izvješća dostavljaju samo njemu. Želim ga maknuti, nađite pobogu nešto', glasio je nalog službama... Moj ured nije sudjelovao u izvješćivanju predsjednika Tuđmana o događajima u Osijeku. U neposrednoj blizini SIS je imao svojeg agenta koji je među ostalim dnevno informirao o Šeksu i Glavašu. Ovo bi bio nebitan detalj da Zagreb' nije upravo preko te osobe modelirao odnose u Slavoniji, a posebno u Osijeku..." U poglavlju „Prva previranja o HDZ-u, nametanje proustaštva, priprema za puč" J. Manolić će demonstrirati djelovanje obavještajnih službi bivšeg režima, djelovanje kojih je bilo usmjereno na prokazivanje i difamaciju ljudi koje smo zadržali u sustavu. Kao primjer navodi pismo Ante Jelavića (bivšeg predsjednika Okružnog suda Osijek, člana predsjedništva gradskog HDZ-a Osijek, saborskog zastupnika i suca Ustavnog suda Hrvatske, op. V. Š.), koje mu je uputio „jednog srpanjskog dana", a u kojem je, između ostalog, stajalo: „29 lipnja 1991. godine oko 13 sati u Zagrebu u Hotelu Intercontinental, neposredno pred putovanje na more, posjetio me je moj davni i profesionalni znanac Slobodan Budak, sada odvjetnik u Zagrebu i član rukovodstva HNS-a. Priopćio mi je sljedeće: Ante, Vi u rukovodstvu HDZ-a imate dvije krupne krtice koje su svojevremeno radile za DB: Dalibora Brozovića, pod pseudonimom Forum i Ivana Vekića pod pseudonimom Srećko, koji je čak tebe razrađivao i kontrolirao dok si još bio predsjednik suda." I dok sam sâm nekoliko dana razmišljao što učiniti, pristiglo mi je novo opsežno (u autorovoj, Manolićevoj dokumentaciji, op. aut.) pismo o izvješćima agenata i suradničkim kartonima agenata, SOVE i FORUMA, njihovi izvještaji SDSS-u, dokumenti o Ivanu Gabelici i njegova pisana izjava s Golog otoka iz '56. o tome da želi surađivati s Udbom. Bilo je očito da neka nepoznata ruka iz bivšeg sustava želi utjecati na politička događanja. Isto je pismo primio i dr. Tuđman.
Meni se godinama insinuiralo da sam ja taj agent SOVA. Josip Manolić kaže da posjeduje to pismo, s takvim sadržajem (što je vrlo vjerojatno), ali tvrdi da je u odnosu prema meni to smišljeni, lažni fabrikat radi mojeg difamiranja i kompromitiranja. Kako bih potkrijepio ovu lažnu konstrukciju da sam ja bio agent Službe državne sigurnosti (Udbe) pod kodnim imenom SOVA, u pogovor uvrštavam pismo koje mi je 8. ožujka 2006. na moj zahtjev poslao Josip Perković, jedan od najviših dužnosnika u Službi državne sigurnosti u SR Hrvatskoj, a nakon devedesete pomoćnik ministra obrane Republike Hrvatske za sigurnost. U njemu, između ostalog, stoji: „Što se pak tiče kodne oznake SOVA, ona nema dodira s ranijim razdobljem, već je nakon parlamentarnih izbora 1990. godine i formiranja vlasti donesena Odluka na najvišoj državnoj razini da se prema Vama primijene mjere tajnog nadzora telefonskih razgovora. Mjeru je realizirao Centar Zagreb, na Zrinjevcu 7, a transkripti u jednom primjerku su dostavljeni samo ministru Boljkovcu. Nije mi poznato koliko je dugo mjera primjenjivana. Ne znam točno razloge, ali sam naslutio da je to ostatak neke sumnje još iz sjedišta HDZ-a dok se nalazilo na Becićevim stubama, a odnosilo se na Vašu predaju najvišim dužnosnicima stranke nekih kopiranih dokumenata Službe držane sigurnosti u Osijeku, koji su svojevremeno bili izgubljeni i, prije nego što su vraćeni, Vi ste ih kopirali i sačuvali. Navedene materijale su pregledali gospoda Manolić, Boljkovac i Jurič, te o tome izvijestili Predsjednika dr. Tuđmana." Da ja nisam bio Udbin agent pod kodnim imenom SOVA, uz Josipa Perkovića potvrđuju i Specijalne informacije MUP-a RH – Služba za zaštitu Ustavnog poretka od 31. svibnja 1991., u kojima je prijepis tajno snimljenog telefonskog razgovora dana 31. svibnja 1991. između predsjednika SO Vinkovci Tihomira Zovaka i mene pod šifrom: predmet „SOVA". Dakle, Služba za zaštitu Ustavnog poretka RH prisluškivala me i uhodila, i ona je, a ne Udba, dala naziv – predmet „SOVA" (u privitku specijalna informacija SZUP-a RH od 31. svibnja 1991.).
U skladu s Manolićevom tvrdnjom da je predsjednik Tuđman dao nalog da me se prisluškuje i uhodi 24 sata („Želim ga maknuti, nađite pobogu nešto"), motiviran time što me doživljavao kao prijetnju svojim liderskim ambicijama jer je imao „informaciju" da službena američka politika za vođu HDZ-a i države priželjkuje Vladimira Šeksa, a ne Tuđmana. Međutim, pravi razlog zašto je predsjednik Tuđman 12. kolovoza 1991., pročitao „izvještaj jednog osobnog čovjeka", u kojemu ovaj optužuje da sam „organizator i inspirator onih režija u Hrvatskom saboru... koji žele promijeniti politiku HDZ-a i stvoriti Ustašku državu...", otkrivam uvrštavanjem u ova sjećanja i prijedlog Službe državne sigurnosti – Centar Osijek od 5. veljače 1990. upućen RSUP-SRH-SDS-I Odjelu za primjenu mjera tajne kontrole telefonskih razgovora nad Vladimirom Šeksom s obrazloženjem: „Eskalacije neprijateljske aktivnosti Šeksa Vladimira (OO), od Predsjednika HDZ-a iz Osijeka poprimila je takvu političku vokaciju da ga svrstava u red najozbiljnijih oponenata političkog sistema SFRJ. Svojom aktivnošću u zemlji i inozemstvu, prije svega ekstremnim tezama o ugroženosti Hrvatske nacije, druženjem s antikomunistima svih boja (od Ustaša do kleronacionalista) nastupajući na tribinama u Australiji, Kanadi, Splitu, Osijeku na kojima eksplicite traži prekrajanje Hrvatskih granica, Šeks se nametnuo kao spiritus movens desnih strujanja u Hrvatskoj i Jugoslaviji...
Obvezujući se na ustašku emigraciju i hrvatsko-ekonomsku emigraciju Šeks je promovirajući programsku orijentaciju i ciljeve HDZ-a stekao veliku popularnost u tim krugovima koji su njegovo zalaganje za slobodnu Hrvatsku' bogato nagradili u financijskom smislu dotirajući HDZ desetinama tisuća dolara. U tom smislu kupljen je u Osijeku Dom HDZ-a koji je postao središte legalnog antikomunizma i u koji svakodnevno dolaze polivalentno profilirani pojedinci širokog dijapazona od pozitivnih do krajnje desnih i ekstremističkih.
Knjiga o puču Mesić-Manolić?
Smatramo da će predložena mjera polučiti pozitivne rezultate na planu svestranijih operativnog pokrivanja Šeks Vladimira i njegovih istomišljenika, posebno u smislu identificiranja njihove djelatnosti i novoeksponiranih lica koja kontaktiraju Šeks Vladimira."
9. 2. 1990. rukovodilac SDSS-a RSUP-a SRH Đuro Pešut prihvatio je prijedlog Centra SDSS-a Osijek da se nad Vladimirom Šeksom produži trajna kontrola telefonskih razgovora. Republički Sekretar SUP-a Hrvatske Vilim Mulc istog je dana donio rješenje o produljenju operativno-tehničke mjere tajne kontrole telefonskih razgovora nad Vladimirom Šeksom).
Očito je da je Služba državne sigurnosti (Udba) našla način da ove političke ocjene o mojoj djelatnosti nađu put „do dr. Tuđmana". Odluka o ukidanju nadzora i prestanku vođenja „operativne obrade" nada mnom donesena je 15. svibnja 1990., a odobrio ju je rukovoditelj Državne sigurnosti RSUP-a SR Hrvatske Josip Perković. Dakle, 9. veljače 1990. Udba traži i dobiva produljenje tajnog nadzora mojih telefonskih razgovora radi neprijateljske djelatnosti i ugrožavanja i rušenja ustavnog poretka Jugoslavije, ali je 15. svibnja 1990., nakon što sam izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, „procijenila" da moja djelatnost ne upućuje na to da djelujem „u cilju vršenja krivičnog djela" (izazivanja i raspaljivanja nacionalne i vjerske mržnje i razdora). Petnaest dana nakon ove „dalekovidne" odluke Udbe (Službe državne sigurnosti) 30. svibnja 1990. izabran sam za potpredsjednika Hrvatskog sabora i njegove Ustavne komisije, ali me za nekoliko mjeseci, lipanj-srpanj 1990., sada nova hrvatska „Udba", Služba za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske, stavila pod nadzor, prismotru, odobrila prisluškivanje telefonskih razgovora nazvavši me „SOVOM". Formalno zbog mojih pučističkih aktivnosti, a zapravo zato što je predsjedniku Tuđmanu „ubačeno" da uz američku podršku imam i takve liderske ambicije da zasjednem na njegov „tron".
Držim da predsjednik Tuđman nikada nije prihvatio teoriju o uroti, zavjeri, puču koji bih predvodio, ali da je taj „infiltrirani scenarij o mojoj urotničkoj ulozi" koristio zbog sumnji koje su mu „ubacivane", između ostalog, da ja uz potporu američke službene politike želim doći na mjesto predsjednika HDZ-a i države i da s tim nakanama pripremam „puč" protiv njega. Ubrzo, odmah nakon priznanja Republike Hrvatske, posebno nakon što je snažno ojačan njegov predsjednički autoritet i ugled, i u Hrvatskoj i svijetu, kao državnika koji je Hrvatsku doveo do međunarodnog priznanja, priča o „mojoj uroti" otišla je u povijest i zaborav, no 1994. zamijenila ju je druga storija o puču Manolić-Mesić protiv predsjednika Tuđmana (o kojoj će biti riječi u jednom od nastavaka).
>>Vladimir Šeks predstavio knjigu ''1991. - moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat"
možda mu je to ime dao upravo Karamarko ...