Vladimir Šeks, 
Tuđmanov čovjek za specijalne 
zadatke: 'Bio sam 
gromobran HDZ-a'

Teško je, vjerojatno i nemoguće, pronaći hrvatskog političara koji i danas, iako na kraju javnog djelovanja, izaziva toliko kontroverznih i negativnih reakcija kao Vladimir Šeks. Gotovo da nema pozicije s koje ga nisu napadali (ili to čine), a (nažalost) s relativno visokim stupnjem točnosti može se pretpostaviti kako ni ovaj feljton – iako se, za razliku od gotovo svega što je do danas napisano o njemu, temelji na izvornoj dokumentaciji – neće u bitnome promijeniti stvar. Sukus svega je da se radi o "opasnom tipu", lišenom svake empatije i solidarnosti, vječno spremnom na komplot i udarac u leđa, čovjeku koji vrlo vješto skriva tamna mjesta vlastite prošlosti i kojeg, onda, treba zaobilaziti u širokom luku.

Šeks je tako, da navedemo samo neke iz oceana sličnih primjera, opasan nedemokrat kojega javnost doživljava kao "jednog od rodonačelnika pogromaškog trenda" (Jelena Lovrić, rujan 1996.), utemeljitelj primitivnog hrvatskog nacionalizma ili "hercegovačkog ili šeksovskog hrvatstva" (Miko Tripalo, veljača 1995.), onaj koji Hrvatsku nezaustavljivo vodi u propast, odnosno on je "elementarna nepogoda u hrvatskoj politici: hipermarljivi, hiperzaneseni, hiperaktivni, hiperambiciozni i (samo)destruktivni partokrat, koji za sobom ostavlja pustoš tjeskobe, netolerancije i političke nesreće svih vrsta" (Slaven Letica, svibanj 1994.) i čovjek koji se još 1990. "prometnuo u arhitekta HDZ-ova pravosuđa kojim je legalizirana tiranija većine" (Jasna Babić, rujan 2004.). Napade, a zapravo vrlo ozbiljne optužbe, moguće je pak klasificirati u nekoliko vrsta: one koji tematiziraju Šeksovo političko i drugo djelovanje unutar općeg političkog i društvenog konteksta, one koji se dotiču nekih njegovih konkretnih postupaka i one koji idu za diskreditacijom Šeksa kao osobe.

Tako je za lijevi politički spektar i njima naklone medije Šeks oličenje navodno autoritarne prirode hrvatske države ratnog i neposredno poslijeratnog razdoblja, a za radikalnu desnicu je, pak, čovjek koji je radi političkog oportuniteta navodno (u vrijeme Sanaderove vladavine) iznevjerio nacionalnu stvar. U smislu konkretnih političkih i drugih postupaka napadači tvrde da Šeks nastoji skriti dio svoje "tamne" prošlosti (navodna suradnja s jugoslavenskim obavještajnim službama), u kritičnom trenutku (ljeto 1991.) želio je srušiti Tuđmana, nakon toga je sve učinio ne bi li spriječio kazneni progon, primjerice, ubojica zagrebačke obitelji Zec, a u brojnim situacijama utjelovljivao je nametanje HDZ-ove političke volje sudbenoj i pravosudnoj vlasti. Na razini osobe, Šeks je ponekad prikazan kao sklon čašici. U ranijim nastavcima feljtona pokazao sam da takve optužbe jednostavno ne odgovaraju istini, a vezano uz prigovor o pretjeranom uživanju alkohola, može se samo konstatirati da se, uzme li se u obzir njegov dugotrajan uspjeh u politici, radi o uvredama najprizemnije vrste.

Poplava nekritičkih napada

Sa dva dodatna primjera nastojat ću ilustrirati gotovo standardizirane metode napada na Šeksa. Šeks je tako česta meta agresivnih paskvila sveprisutnog sveznadara naših društvenih i političkih prilika, novinara Denisa Kuljiša. Tekstu (izdanje iz 2006.) posvećenom samom Šeksu, osim brojnih faktografskih pogrešaka i sveprisutne podrugljivosti, ne može se mnogo toga prigovoriti: svatko ima, primjerice, pravo Šeksove pravničke kvalitete ocijeniti osrednjim. No, u tekstu o Anti Kosteliću (sic!) Kuljiš je napisao i ovo: "Kad ih je izrekao [tvrdnje u kojima Šeks spominje Hitlera, Franca i druge, a zbog kojih je 1981. osuđen na 13 mjeseci zatvora], [...] Je li to bilo nesuvislo lupetanje lokalnog bundžije, koji će zbog verbalnog delikta 1981. biti osuđen na trinaest mjeseci zatvora? Ne [...] Priželjkivao je neki oblik frankističke diktature, crni nacionalizam natopljen memorijom srednjoeuropskog totalitarizma, te uređenje društva po uzoru na fašistički korporativizam. [...] Presudno je pridonio uzdizanju Tuđmana i tuđmanizma, a u Osijeku politički asistirao Branimiru Glavašu prilikom uvođenja ratne strahovlade, kojom bi i Pavelić bio zadovoljan.

Naposljetku, kao državni tužitelj i saborski funkcioner, učinio je sve da se učvrste temelji retrogradne tiranije koja je Hrvatsku zadugo izlučila iz europskog organizma.". I, ovdje, naravno vrijedi pravilo slobode zaključivanja pa Kuljiš ima pravo Šeksu i početkom osamdesetih godina XX. stoljeća pripisati snove o, kako je naveo, frankističkoj diktaturi. Ali, u kojoj mjeri navedeno odgovara materijalnoj istini (jer, o tumačenju snova mislim da nije primjereno)? Dokumenti osječkog središta Službe državne sigurnosti upućuju na zaključak prema kojem se tu radilo o unaprijed pripremljenoj zamci (primjerice, glavnog svjedoka optužbe instruirali su što će izjaviti prilikom davanja službene izjave) koja je ubrzo dovela do presude na montiranom procesu, što Kuljiš nije smatrao potrebnim spomenuti ni jednom riječju. Šeks je nedvojbeno mnogo (u nekim trenucima i presudno) pridonio učvršćenju i Tuđmanove i HDZ-ove vladavine, ali poistovjećivanje situacije u ratnom Osijeku sa "svjetlijim" trenucima Pavelićeva režima, odnosno sustava i načina vlasti u Hrvatskoj devedesetih s retrogradnom tiranijom nikako ne stoji.

Šeks nije bolje prolazio ni u memoarskim zapisima, i to podjednako političkih protivnika i unutarstranačkih suradnika. U vjerojatno najbeskorisnijim sjećanjima o prvih deset godina samostalne Hrvatske Nedjeljko Mihanović će također Šeksu posvetiti velik prostor. Pohvalit će njegov saborski rad i veliku radnu energiju, ali će iznijeti i sveprisutnu optužbu o tzv. pokušaju puča: "Svoje ambicije je teško uspijevao kontrolirati. Tako je već 17. srpnja 1991. na Klubu zastupnika HDZ-a u dvorani "Globus" na Zagrebačkom velesajmu, počeo igrati ulogu sive eminencije i pokušao infiltrirati nepovjerenje prema kursu Tuđmanove politike u strategiji obrane zemlje.

Sva ta halucinantna, megalomanska i diletantska priviđenja, koja su poremećivala najelementarniju logiku realnog razmišljanja, proizlazila su iz bolesne taštine za vlašću. Taj incident je trebao biti i uvod u političku likvidaciju Tuđmana. Na toj sjednici su napadnute njegove strateške koncepcije u obrani zemlje.". Optužba o "desnom" puču protiv Tuđmana, u kojem je Šeks navodno imao glavnu ulogu, ulazi u red jedne od najponavljanijih "svetih istina" iz Domovinskog rata. Nasuprot tome stoji da za njezinu potvrdu nikad nije iznesen nijedan relevantan dokaz. Treba spomenuti da Mihanović, bivši predsjednik Zastupničkog doma Sabora, u svojoj knjizi nijednom riječju ne spominje čitav niz "nezgodnih" situacija iz sabornice, prouzrokovanih vlastitom nekompetentnošću, iz kojih ga je spasio upravo Šeks.

Poplava nekritičkih napada, obilježena brojnim faktografskim pogreškama, zlonamjernim interpretacijama nekih događaja i osobnom netrpeljivošću učinila je da kritičari Šeksova lika i djela nisu (uglavnom) bili sposobni uočiti njegove stvarne slabosti. Najvidljivija je izvjesno pomanjkanje mirnoće, odnosno povremeni izljevi nekontroliranih emocija. Zaista, u usporedbi s ostalim visokim državnim ili stranačkim dužnosnicima, nitko poput Šeksa nije takvom žestinom reagirao i na gotovo najbezazlenije kritike. Kao da ga je neki unutarnji nemir u brojnim prilikama tjerao da odmah i bez većeg promišljanja uzvrati. Impulzivnost je, na Šeksovu štetu, onda znala skriti pravi smisao nekog događaja. Tipičan primjer je "pokazivanje izlaza" ministru pravosuđa Bosiljku Mišetiću u Saboru prilikom rasprave o zakonu o manjinskim zajednicama iz travnja 1992. Šeksova gesta potpuno je zaokupila pažnju javnosti pa je Mišetićev pokušaj zloporabe saborske govornice (htio je optužiti Vladu za izdaju nacionalnih interesa) ostao potpuno po strani.

Prvi primatelj udaraca

Nedvojbeno, neracionalni postupci su jednim dijelom proizlazili iz njegova karaktera. Riječki lunatik Vladimir Bebić ovako je sažeo spomenutu Šeksovu karakternu crtu: "Šeks je nervozan čovjek. On nema strpljenja, kao da ide na spoj s nekom mladom ženom i odmah joj raspara haljinu. Zaboravio čovjek da se tu mora i popiti piće i malo prošetati. On odmah dere.". Detalj sa sjednice Predsjedništva HDZ-a iz svibnja 1992. poslužit će kao još jedan dobar primjer. Sve oštriji napadi oporbe doveli su do izvjesne nervoze u vrhu HDZ-a, odnosno do nedoumice kako odgovoriti. Dok je Mesić predložio afirmativni pristup, dotle je Šeks bio za konfrontaciju: "Na to treba, po meni, odgovarati. Ne svakoga tko lupi, ali treba ustati u konfrontaciju, ne znam, s Budišom, sa Savkom ili s nekim od njih. Imenom i prezimenom i u glavu.".

Šeks nije bio u skladu s izrečenim pa je, da ga djelomično parafraziramo, iz svih oružja udarao gotovo po svakome tko je "lupao". Stoga karakter ne može potpuno objasniti Šeksov poriv da odgovori baš na sve pa se, primjerice, tijekom 1993. i 1994. našao u stalnim polemikama s visokim dužnosnicima UNPRPOFOR-a, književnicima, filozofima, novinarima i političkim protivnicima. Žustrina reakcije uskratila je Šeksu smirenost pristupa pa je dovodila do, kako je dobro primijetila novinarka Aleksa Crnjaković, pretvrdog izričaja. U tom smislu, njegova reagiranja stvarala su dojam da je HDZ u stanju permanentnog sukoba sa svima, a sam Šeks prvi u isturenim redovima često nepotrebnog rata.

Vladimir Primorac, sudac i visoki dužnosnik najprije HSLS-a pa LS-a, sažeo je navedeno u lipnju 1999., kada se činilo da osim bolesnog Tuđmana i hiperagilnog Šeksa HDZ i ne postoji kao stranka u javnosti, na sljedeći način: "Zapravo, često kada mi nedostaje prava tema za ovu kolumnu uskoči Šeks sa svojim idejama i tako mi pomogne. Što bih ja bez Šeksa...". Zaista, pretjerana sklonost konfrontaciji činila ga je u pravilu prvim primateljem udaraca, počesto i onih ispod pojasa. "Ja sam na neki način gromobran HDZ-a", izjavio je u kolovozu 1993., "Ulazim u polemike i rasprave, a ako to činite, onda morate biti pripravni dobiti i udarce. Ako rabite imena i prezimena, onda morate biti svjesni da će se razbiti o vas ono što se ne želi prigovoriti vladi ili predsjedniku Republike.".

Čini se da dio odgovora treba tražiti i u osjećaju izoliranosti i opće sumnjičavosti koji je Šeks, kao politički disident, stekao osamdesetih godina prošlog stoljeća, a zadržao ga je i nakon izborne pobjede 1990. Šeks je, sa strašću iskrenog ljubavnika, sve uložio u projekt samostalne hrvatske države i u stranku koja ga je najsnažnije propagirala, odnosno HDZ. No, kako to često biva, odnos je znao prerasti u neku vrstu nekritičke simbioze pa je svaka, često i neovisno o ispravnosti ili potencijalnoj opasnosti, primjedba ili napad, na "sveti cilj" dovodila do radikalnog odgovora. Rat je dao dodatan poticaj rastućem opsadnom karakteru i Šeksa i HDZ-a iz čega je proistekla osobina da se posvuda vidi neprijatelj. "Šefe, nemojte ulaziti u sporove s novinarima", gotovo da ga je molio njegov pomoćnik u uredu javnog tužitelja u proljeće 1992., "jer ćete zauvijek ostati obilježeni kao osoba koja ih progoni, a i nema to više neke svrhe". Umjesto nalogom za poduzimanje istražnih radnji, opasnost neprimjerenih izjava ili rečenica najbolje bi bila poništena smirenim odgovorom.

Teški trenuci s Tuđmanom

Na nižoj razini isto vrijedi i za Šeksov odnos prema Franji Tuđmanu. Tijekom devedesetih Šeks je imao nekoliko teških trenutaka s Tuđmanom. Između dvojice ljudi osjećaj dubokog povjerenja bio je prisutan u rijetkim trenucima, što je ponajprije proizlazilo iz Tuđmanove pretjerane sumnjičavosti koju su Šeksovi unutarstranački suparnici uporno pothranjivali. Ali, usprkos svemu, Šeks nikad nije prestao vjerovati da se radi o jedinoj osobi koja posjeduje i viziju i snagu potrebnu za realizaciju projekta hrvatske državnosti pa je često sve svoje sposobnosti upregnuo u obranu Tuđmanovih postupaka.

Stoga mu je izraženi unutarnji nagon za poštovanjem zakonitosti znao zatajiti, odnosno biti upregnut u obranu situacija u kojima je zakonitost postala sredstvom obrane nedemokratskih postupaka. Tipičan primjer takvog Šeksova djelovanja nalazimo u vrijeme "zagrebačke krize", odnosno političke nestabilnosti u glavnom gradu tijekom 1996. Šeks je u medijima, manirom iskusnog odvjetnika, obrazlagao zašto su Tuđmanovi postupci legalni (odbijanje potvrde oporbenih kandidata za gradonačelnika), ali to nije moglo skriti očitu činjenicu da predsjednik Republike koristi svoje ovlasti kako bi spriječio dolazak političkih suparnika na poziciju zagrebačkog gradonačelnika. Vrhunsko pravničko umijeće tako je išlo u korist postupanja koje je jasno upućivalo na demokratski deficit najvišeg nositelja izvršne vlasti: da bi Tuđmanovo postupanje dobilo legitimitet nužno mu je trebala legalizacija, za što boljeg od Šeksa teško da je mogao pronaći.

Jednako tako, nisu rijetki komentatori koji su Šeksa nepodijeljeno smatrali svojevrsnim gubernatorom Slavonije, iako su takva mišljenja u dobroj mjeri nestala nakon Glavaševa odlaska iz HDZ-a. Tako, prema Zlatku Kramariću, Šeks, iako "rijetka biljka među osječkim hadezeovcima" jer ima "fini osjećaj za crni humor" i jer se "zna smijati", je i "početak i kraj svačije stranačke sudbine", odnosno "alfa i omega osječkog HDZ-a". Nedvojbeno, Šeks je u Glavašu i drugima iz slavonskih organizacija HDZ-a imao čvrst politički oslonac. Ali, on nije bio tako jednosmjeran kako ga se često prikazuje. Glavaševa podrška, na koju je uglavnom mogao računati, imala je za Šeksa svoju cijenu: zahtijevala je stalno "omekšavanje" razornih kritika koje su iz Osijeka dolazile na račun ili predsjednika države ili nekog od premijera, što je, zauzvrat, hranilo Tuđmanovu sumnjičavost prema "Slavoncima". Također, Šeks nije mogao utjecati na brojne Glavaševe postupke koji nisu bili u skladu s njegovim stavovima: poput, primjerice, zahtjeva za kolektivnom ostavkom svih članova predsjedništva HDZ-a iz siječnja 2000. U konačnici, kada se pred Šeksa 2005. postavila dilema između očuvanja stranačkog jedinstva ili regionalne političke akcije (HDSSB) nije nimalo bio u nedoumici: ostao je u HDZ-u i time potvrdio svoju karakteristiku političara nacionalnog kalibra.

Šeks je političar o kojem su pohvale rijetke. Tako će Ivica Račan u svibnju 1996. izjaviti: "Ali, što se tiče Šeksa, riječ je o respektabilnoj osobi u HDZ-u, čovjeku koji ima svoja uvjerenja. [...] Riječ je o najsposobnijem čovjeku u hrvatskom parlamentu kojega ima HDZ. Da ga pohvalim, riječ je o čovjeku koji uistinu mnogo radi, za razliku od nekih njegovih prijatelja koji su bleferi. Šeks dosta zna, dosta radi i zato je ugledan protivnik. Iako se s njim ne slažem, poštujem ga.". Račanove riječi, kao i obično, dosta toga skrivaju, ali u ovom slučaju manje negoli inače jer se čelna osoba oporbe devedesetih i sama u čitavom nizu situacija imala prilike uvjeriti u golemu Šeksovu radnu energiju i političku lukavost. Koja nigdje nije toliko došla do izražaja kao u parlamentu.

Uglavnom zahvaljujući Šeksovim naporima Klub zastupnika HDZ-a, počesto šarolika skupina okupljena bez prethodne osmišljene kadrovske politike, djelovala je jedinstveno i homogeno, u nekim trenucima pokazujući i znakove želje za pozicioniranjem u ulozi samostalnog političkog čimbenika. Sve to ne bi bilo moguće bez "bradatog meštra saborske procedure" ili čovjeka kojeg je čak i jedan neskloni mu novinar okarakterizirao riječima: "iskusni i prekaljeni specijalac, koji već godinama operira nepreglednom džunglom hrvatske legislative". Kada je Franjo Gregurić u ožujku 1992. izrazio sumnju u prihvaćanje ratnog proračuna u Saboru, čovjek koji je u rukavu imao rješenje bio je upravo Šeks: "Nakon prvog koji izađe van od njih i bude protiv, odmah će izaći naš i reći što znači danas glasovati protiv ratnog proračuna s Hrvatskom vojskom, i dalje više neće nitko izlaziti". U sabornici, barem tijekom devedesetih, nije mu bilo premca.

Istovremeno, Šeks je i jak stranački čovjek HDZ-a. No, za razliku od većine drugih visokih dužnosnika stranke, njegova snaga ne proizlazi iz stvaranja frakcije koja će ga slijepo slijediti, nego iz sveprisutne aktivnosti. Šeks, s pravom je napisano, "nikada neće propustiti priliku da u svakoj i najbezazlenijoj i najozbiljnijoj igri dobije poen za svoju stranku". Treba, naime, znati kada u kritičnoj situaciji povući pravi potez koji će, barem na taktičkoj razini, sanirati nastalu štetu: u tom smislu, saborska rasprava o tajnim službama iz 1999. izvrstan je primjer manevra koji je potpuno zbunio oporbu. No, to zahtijeva i studioznu pripremu, što je također izražena Šeksova karakteristika. Još važnije je primijetiti da je Šeks uglavnom imao ulogu prvog HDZ-ova čovjeka za neugodne zadatke. "Pa, Vlado, to je sada tvoj sektor" – izjavio je Tuđman sredinom svibnja 1992., kada ga je Šeks upozorio na nepopularnost dugih redova koji su se stvarali prilikom izdavanja osobnih dokumenata.

Iako je s razlogom smatran jednim od potpornih stupova HDZ-ove vlasti, Šeks je često upozoravao na njezine loše postupke poput nezakonitosti u pretvorbi i privatizaciji, nepovoljnoj socijalnoj situaciji te moralnoj odgovornosti za nepravodobno sankcioniranje počinjenih materijalnih ili fizičkih zlodjela. Danas, kada su promjene stranačkih dresova neuobičajeno česte, vrijedi upozoriti i na njegovu trajnu vjernost stranci čijem je nastanku toliko pridonio. Šeks ni u jednom trenutku, pa ni u onim najtežima (2. opći sabor stranke iz listopada 1993. ili ostavka na mjesto potpredsjednika Sabora iz lipnja 2012.), nije pomišljao na izlazak iz HDZ-a. Šeksov stranački položaj počivao je, dakle, na golemom trudu uloženom u probitak HDZ-a, neprestanom napadu na sve njegove protivnike, nepokolebljivoj vjernosti i, za dužnosnika uglavnom vladajuće stranke, neuobičajenu razinu samokritike. Nagrada mu je došla u vidu popularnosti u stranačkim redovima, odnosno u vidu izvrsnih izbornih rezultata.

Obilježio četvrt stoljeća

U dosadašnjim ocjenama lika i djela Vladimira Šeksa prevladavaju brojne manjkavosti, posebno vezane uz njegovo djelovanje prije demokratskih promjena 1990. To je poprilično čudno ima li se na umu da je riječ o osobi koja je već toliki niz godina sveprisutna na javnoj sceni, kao i činjenicu da se sve događa u društvu koje u tolikoj mjeri voli nekritički aktualizirati prošlost. Treba stoga još jednom podsjetiti da je Šeks bio jedan od najglasnijih kritičara svih aspekata nedemokratske prirode jugoslavenskog komunističkog poretka i da se time svrstao u red važnijih boraca protiv političke represije na ovim prostorima. Nakon demokratskih promjena 1990. prometnuo se u jednog od vodećih državnih i HDZ-ovih dužnosnika. U tom smislu, s razlogom treba istaknuti sve pozitivno što je iz njegova rada proizašlo, ali, imajući u vidu njegov velik utjecaj na formuliranje državne politike, i problematizirati sve negativnosti. S obzirom na funkcije koje je obavljao, ali i učinak vlastita djelovanja, može ga se ocijeniti političarem koji je snažno obilježio prvih četvrt stoljeća samostalne Hrvatske.

>> Šeks je predsjedao strankom četiri mjeseca, a Ivo Sanader je izvrsno iskoristio svoju priliku