Ruski predsjednik Vladimir Putin nije mogao ni sanjati da će mu se Zimske olimpijske igre u Sočiju, u koje je uložio sav svoj državnički ugled i “sitnicu” od 50-ak milijardi dolara, pretvoriti u pravu noćnu moru. Dok je on gledao hokej, SAD i Europska unija rovarili su u njegovu “dvorištu”. Baš kad su Olimpijske igre bile na vrhuncu, usporedo s time počele su i prave ulične borbe na mitskom Majdanu u Kijevu. Započeo je otvoreni rat između pobunjenika i policije koju je kontrolirao ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič. Na koncu je Janukovič morao pobjeći u Rusiju, a vlast u Kijevu preuzeli su pobunjenici. Na čelo Vlade došao je Arsenij Jacenjuk koji je bio favorit i ljubimac Zapada, a posebno Amerikanaca. Pobjednici s Majdana najavljivali su koalicijsku vladu, ali se to nije dogodilo. Nova ukrajinska vlada sastavljena je samo od umjerenjaka i radikala sa zapada, ali u njoj nema proruskih političara s istoka zemlje.
Čak i zapadni analitičari, koji se vrlo često napadno trude da previše ne kritiziraju svoje vlade te da budu na njihovoj liniji kada je riječ o međunarodnim odnosima, tvrde da je rušenje Janukoviča bilo uz izdašnu pomoć i naputke Zapada. Nema nikakve dvojbe da to dobro zna i Putin koji kao bivši obavještajac zna nešto i o geopolitici. Nešto su mu o vršljanju zapadnjaka u Ukrajini mogli reći i njegovi ljudi koji su vrlo dobro raspoređeni u Ukrajini. Međutim, iznenađuje činjenica što se Zapad iznenadio Putinovom reakcijom. A sve što je napravio moglo se i očekivati. Tko je i površno čitao Putinovu biografiju mogao je predvidjeti da neće tek tako pristati na gubljenje utjecaja u Ukrajini. I ne samo to. Njegova pasivnost bi zapravo značila da je definitivno kapitulirao pred SAD-om te da je i on otpisao Rusiju kao velesilu.
Iako je u sebi vjerojatno kiptio od bijesa, uspio je zadržati kontrolu i nije reagirao u afektu (ipak je on kao stari KGB-ovac prošao treninge koji mu pomažu kako se nositi i s najvećim pritiscima). Mirno je pričekao završetak Olimpijskih igara, a onda je započeo tihu okupaciju Krima. Angažirao je rusku vojsku koja se ionako nalazila na Krimu, probudio je svoje brojne spavače na tom poluotoku, a poslao je i specijalce, ali bez oznaka. Bilo je u svemu tome i originalne simbolike pa je na Krim poslao i gorostasnog boksača Nikolaja Valujeva koji je trebao biti pandan “zapadnjaku” Vitaliju Kličku koji se šepurio na kijevskom Majdanu. Usput je pokrenuo političku inicijativu da se građani Krima na referendumu odluče jesu li za pripajanje Rusiji. Nije nikakvo iznenađenje da se velika većina Krimljana odlučila za život u Rusiji, što je službena Moskva s oduševljenjem prihvatila. Za nešto manje od mjesec dana Putin je gotovo bez ispaljenog metka sredio stvari s Krimom koji je za Rusiju od izuzetnog strateškog značaja. To što nije bilo sukoba govori ponešto i o tome da Ukrajinci i Rusi nisu previše motivirani za neprijateljstva. Pogotovu to vrijedi za jugoistočnu Ukrajinu u kojoj je priča o identitetima vrlo fluidna. Njihov odnos puno više sliči na odnos između Srba i Crnogoraca nego na odnos između Srba i Hrvata.
Samo je naivac mogao očekivati da će Putin, kojemu je glavna misija stvoriti multipolarni svijet u kojemu neće dominirati samo SAD kao jedina supersila, ostati pasivan dok mu Amerikanci i njihovi europski saveznici ugrožavaju status velesile. On je jednostavno morao nešto učiniti, kao što bi nešto morao učiniti svaki ruski lider, pa iako bio i manje ambiciozan od Putina. Nešto bi vjerojatno pokušao napraviti čak i njegov prethodnik Boris Jeljcin koji se ipak malo više brinuo o kvaliteti votke nego o geopolitici.
Još od pada komunističke željezne zavjese Zapad i Rusija se spore zbog širenja NATO-a na bivše istočne komunističke zemlje. Prije nekoliko godina ponovno je izbio spor između Rusije i NATO-a kada je zapadni vojni savez postavio raketni sustav u Poljskoj i Češkoj. Putin je i tada tvrdio da je to usmjereno protiv njega, dok je NATO nudio objašnjenje da je to napravio kako bi zaštitio svoje članice od iranskog i, što je prilično bizarno, sjevernokorejskog napada. Bilo je to vrijeme tihog nadmudrivanja i svi su se trudili da otvoreno ne pokazuju neprijateljstvo.
Ukrajinska avantura
Putin je vjerojatno pogriješio kada je otvoreno uzeo u zaštitu američkog obavještajca Edwarda Snowdena koji je cijelome svijetu prokazao kako špijunira Veliki američki brat. Amerikanci su to doživjeli kao poniženje pa je i to jedan od razloga zašto su bojkotirali otvaranje Igara u Sočiju. Dakle, nisu bila sporna samo ljudska prava i prava homoseksualaca u Rusiji nego je u tome bilo i ponešto politike. Stoga se i ova ukrajinska avantura može sagledavati kao nastavak odmjeravanja snaga i podmetanja suparniku gdje god se može. Amerikanci su željeli pokazati da mogu ubrati cvijeće čak i u brižno čuvanom vrtu “cara Vladimira”.
Putin je često optuživao Zapad da ima dvostruke kriterije. Tvrdio je da je Zapad licemjeran jer kada mu nešto odgovara onda i crno može preko noći postati bijelo. Kako god nazivali svrgavanje Janukoviča, činjenica je to da je on bio demokratski izabran predsjednik te da ga je svrgnula ulica. Nećemo sada o tome kako je i koliko korumpiran jer su ga zamijenili političari koji su, blago rečeno, deficitarni s demokratskim, a posebno s moralnim kapacitetima. Primjerice, sadašnji prijelazni premijer Jacenjuk natjecao se na predsjedničkim izborima na kojima je dobio samo sedam posto glasova. A jedna od prvih odluka nove vlade bila je ukidanje ruskog kao službenog jezika koji je vrlo raširen u jugoistočnom dijelu Ukrajine. Nedavno je sve šokirala snimka na kojoj se vidi da zastupnik u ukrajinskom parlamentu fizički napada urednika televizije te ga prisiljava da potpiše ostavku. Putin se također pita kako to da se može odcijepiti Kosovo, a ne može Krim. Činjenica je to da odvajanje Krima nije prvo mijenjanje granica u Europi. Kosovski slučaj nije kao krimski, ali nije ni puno različitiji.
Čak i neki američki stratezi upozoravaju da Zapad mora priznati Rusiji njezine legitimne interese u Ukrajini. U tom smislu praktično već otpisuju Krim, a u isto vrijeme upozoravaju da ne bi trebalo bježati ni od federalizacije Ukrajine. Zapad podcjenjuje geopolitički značaj koji Ukrajina ima za Rusiju pa onda i krivo procjenjuje koliko je daleko Moskva spremna ići. Vjerojatno puno dalje nego što Zapad misli.
Pitanje je koliko sankcije koje su SAD i EU uveli Rusiji mogu polučiti rezultate pa čak i da su puno oštrije od dosadašnjih. Hoće li napad na ranjenog i ljutitog ruskog medvjeda dovesti do toga da on započne nasumce mlatarati svojom strašnom šapom? A njegova snaga nikako nije mala. Često se zaboravlja da je Rusija nuklearna velesila. Uvođenje ozbiljnih sankcija Rusiji ne bi jednako pogodilo SAD i Europsku uniju. Čak ni u Europskoj uniji ne bi sve države podnijele isti teret. Najveći ruski partner je Njemačka čiji je izvoz u Rusiju vrijedan 36 milijardi eura, od čega oko polovice otpada na automobile. Ruski izvoz u Njemačku vrijedi 40 milijardi eura. Uglavnom je riječ o energentima.
Putinove kombinacije
To su vrtoglave brojke koje ne može nadoknaditi nijedno drugo tržište. Procjenjuje se da oko 400.000 radnih mjesta u Njemačkoj ovisi izravno o ruskom tržištu. Stoga nije bez razloga Njemačka vrlo oprezna kada se razgovara o kažnjavanju Putina. Pokušava balansirati između američkih zahtjeva i europske realnosti. U slučaju eskalacije prilika u Ukrajini opet bi najviše patila Njemačka.
Ovo je dobra prilika Njemačkoj i Europskoj uniji da etabliraju svoju samostalnu vanjsku politiku. Koliko god su interesi SAD-a i EU kompatibilni, nisu uvijek identični. Pogotovu to vrijedi kad je riječ o sukobu s Rusijom. Angela Merkel napokon može promijeniti percepciju o Njemačkoj koju ironično nazivaju gospodarskim divom i političkim patuljkom.
Čak i ako Barack Obama i Angela Merkel puno snažnije gospodarski izoliraju Rusiju, to nikako ne znači da će Putin popustiti. To može značiti radikalizaciju sukoba. Američki analitičari upozoravaju da bi preveliko pritiskanje Putina moglo Rusiju okrenuti Iranu, Siriji, a pogotovu Kini. Putin bi mogao početi prodavati Iranu sofisticirano oružje te se, ako se stvari zaoštre do kraja, angažirati i na izradi iranske atomske bombe. Amerikanci se posebno pribojavaju vojnog približavanja Kine i Rusije jer bi te dvije velike sile bile dostojan protivnik SAD-u ne samo gospodarski nego i vojno. Kombinacija ruskih sirovina i kineske proizvodnje nikako nije za podcjenjivanje. No Putin mora biti oprezan i s Kinom jer bi ta mnogoljudna zemlja mogla u doglednoj budućnosti baciti pogled na nepregledna nenaseljena područja u azijskom dijelu Rusije.
Koliko god se trenutačno činilo da Rusija gubi u ratu sankcijama, jer kako ironično reče američki senator John McCain, nikoga neće strašno pogoditi to što neće moći na ljetovanje u Sibir, stvari ipak nisu tako crno-bijele.
Putin i njegovi suradnici sigurno imaju rezervni plan i pokušat će ga ostvariti. Ukrajina je, kako sada stvari stoje, njegova zadnja crta obrane. To je veliki test i za Obamu. Hoće li inzistirati da SAD bude jedina velesila na svijetu koja će diktirati globalnu politiku, dok će je ostale zemlje, koliko god velike bile, samo slijediti ili će prihvatiti da u današnjem svijetu postoji više centara moći koji vode samostalnu i suverenu politiku? Sukob u Ukrajini odgovara i SAD-u zato što je očito procijenio da mora što prije iskoristiti svoju nesumnjivu vojnu premoć u odnosu na Kinu i Rusiju. Vrijeme ne radi za Obamu jer su u posljednjih desetak godina Rusija i Kina napredovale u odnosu na SAD. Ovo je, otvoreno govoreći, zapravo borba za stratešku dominaciju u svijetu u kojemu samo Kina i Rusija nisu pod zapadnim utjecajem. Je li to ipak prevelik zalogaj za Baracka Obamu i Angelu Merkel?
Ne vuče on konce svjetske politike, nego ih samo mrsi onima koji u Ukrajini drže svoje lutke na koncu.