Tragedija afere Baxter, koja je pažnju cjelokupne javnosti usmjerila na sustav dijalize, sada je, osim isplate pravednih odšteta obiteljima žrtava, uglavnom iza nas. No smrt 23-oje ljudi upozorila je i na brojne probleme koji se godinama samo talože u hrvatskom sustavu dijalize. Neosporno je da je socijalno, humano i etički licemjerno pacijente držati na lošoj dijalizi. I upravo loša dijaliza ono je što se danas bubrežnim bolesnicima pruža u većini od četrdesetak hrvatskih centara, a da se istodobno zbog krivice ni u koga ne može uprijeti prstom. Predsjednik povjerenstva Ministarstva zdravstva za dijalizu i ravnatelj Opće bolnice "Sveti duh", prim. dr. Dalibor Krpan, ovakav stav o dijalizi koja prijeti životima obrazlaže brojnim činjenicama. Uz uobičajenu pretrpanost bolničkih odjela za hemodijalizu i postupak koji se obavlja u tri smjene, vjerojatno je ipak najdrastičniji podatak da je u hrvatskim centrima broj sati rada uređaja za dijalizu prosječno barem pet puta veći od prihvatljivog standarda. A prema prihvatljivom standardu jedan uređaj za dijalizu ne bi smio biti u funkciji više od 15.000 sati, a u nas oni rade i po 75.000 sati.
Sve više bolesnika
- Naravno, takva dotrajala i zastarjela oprema ugrožava sigurnost više od 2000 bubrežnih bolesnika koji dijalizu trebaju za život. Rizik je pacijenata tijekom dijalize, jer na staroj opremi nije moguće predvidjeti što se se sve može dogoditi, pa su česte akutne komplikacije. Brojne su i kronične komplikacije koje se tijekom dijalize ne mogu prepoznati. Zbog toksičnih supstancija koje ostaju ili koje mogu ući u organizam tijekom dijalize trpe organi, pa već narušena kvaliteta života zbog osnovne bolesti i dalje pada. Dijalizirani pacijenti često pobolijevaju, što opterećuje i njihove obitelji i zdravstveni proračun - govori prim. Krpan.
Problemi, naravno, nisu od jučer, a kao jedan od glavnih uzroka teške hrvatske realnosti u ovom području medicine, prim. Krpan izdvaja dugogodišnji stihijski razvoj hemodijalize. Među ostalim, vlada predrasuda da će transplantacija bubrega riješiti problem dijalize.
- A to se posve sigurno neće dogoditi. Usprkos transplantaciji, u većini zemalja u svijetu broj ljudi koji godišnje dolaze na dijalizu povećava se sedam do 10 posto. Tako je, primjerice, i u Austriji koja ima izvrstan program transplantacije. Dakle, smatra prim. Krpan, razvijati treba obje djelatnosti. A stanje u našoj dijalizi je takvo da ga je nemoguće popravljati, već cijelu organizaciju valja postaviti ispočetka.
Državno povjerenstvo za dijalizu izradilo je novi model organizacije dijalize u Hrvatskoj koji će, ako ga prihvati ministar zdravstva, biti temelj za pravilnik o organizaciji dijalize sa zakonskom snagom. To je i prvi dokument u povijesti hrvatske dijalize koji obuhvaća organizaciju, finanaciranje, standarde, kontrolu i nadzor centara. Uz dr. Krpana u Povjerensetvu su su poznati hrvatski nefrolozi: prim. Snježana Glavaš Boras, prof. dr. Petar Kes, dr. Marko Jakić, prof. dr. Dragan Ljutić, dr. Lidija Orlić, prim. Lems Jerin i dr. Branko Jon.
Na prvom mjestu u novom modelu organizacije dijalize u zemlji je kupovina nekoliko stotina novih dijalizatora koji će zamijeniti golemi broj otpisanih aparata za dijalizu na čije se popravke, kupovanje dijelova, servisiranje troše danas veliki novci iz bolničkih proračuna.
- Jedan aparat košta između 10.000 i 20.000 eura i jasno je da ni bolnice ni Ministarstvo zdravstva nema novca da bi kupilo svu opremu. Investitora treba pronaći drugdje. Primjerice, mnoge svjetske tvrtke koje proizvode opremu za dijalizu, a među kojima vlada snažna konkurencija, spremne su u centre uložiti besplatno svoje aparate. Zauzvrat bolnica se obvezuje da će tvrtke koja je opremila centar kupovati sav potošni medicinski materijal potreban za hemodijallizu. Držim da je upravo na ovaj način, koji je u svijetu uobičejan, moguće i u nas dobiti dobar dio nove opremu - kaže dr. Krpan.
Kako bi se pacijentima pružila bolja usluga pa i veća mogućnost izbora, Povjerenstvo za dijalizu predlaže Ministarstvu zdravstva liberalizaciju privatne inicijative u području dijalize. Jer, državno osiguranje plaća uslugu koji je dobio pacijent i svejedno je plaća li državnoj ili privatnoj ustanovi. Svaki takav privatni centar mora imati i ugovor s nekom bolnicom radi zbrinjavanja eventulanih komplikacija. Otvaranje privatnih dijaliza jedan je od razloga radi čega je u modelu nove organizacije iznimno važan faktor sustavne državne kontrole provođenja dijalize što među ostalim uključuje kontrolu indikatora kvalitete života bolesnika, poput kontrole anemije, koštane bolesti, virološkog statusa pacijenta, broj i razlog hopsitalizacija tijekom godine, kao i kontrolu praćenja kvalitete vode.
Godinu dana za primjenu novog pravilnika
Uz aparate za dijalizu koji ne smiju biti u funkciji više od 15.000 sati rada i ne smiju biti stariji od pet godina, obvezno će biti i to da svaki centar ima barem jedan aparat u rezervi, posebno za svaku kategoriju bolesnika s obzirom na hepatitis B i C te HIV. Što se prostora tiče, po jednom dijaliziranom mjestu potrebno je osigurati najmanje sedam četvornih metara površine.
Kako naravno promjene nije moguće provesti preko noći niti je centre moguće zatvarati, a oko 70 posto sasvim sigurno ne zadovoljavaju nove kriterije i standarade, članovi Povjerestva smatraju da za prilagođavanje na nove uvjete i kriterije provođenja dijalize treba ostaviti godinu dana od početka primjene pravilnika o novoj organizaciji.
- Napokon, među prioritetima za dobru organizaciju i kvalitetnu dijalizu je i promjena načina njenoga financiranja. Dijaliza se danas financira iz bolničkog proračuna i nikada nema dovoljno novca da se učine kvalitetni pomaci dok se istovremeno veliki novac troši na krpanje starih aparta. Povjerenstvo predlaže da dijaliza iziđe iz troška bolničkog proračuna, a da državno osiguranje sa 130 dolara plaća dijalizu po jedinstvenoj cijeni usluge, što uključuje sve osim lijekova. Budući da je prosječna cijena u svijetu po dijalizi 220 dolara, prijedlog od 130 dolara razumna je cijena - smatra prim. Krpan.
Piše Diana Glavina