Upoznajte vlasnika švedske Ikee. Ima 50 milijardi dolara, ali vozi stari volvo

Ingvar Kamprad navršio je ove godine 88 godina, njegova poslovna priča počela je 1943. godine osnivanjem Ikee u Smalandu na jugu Švedske, a u 71 godini postojanja 349 Ikeinih trgovina otvoreno je u više od 40 zemalja i broje više od 130 tisuća zaposlenih. Danas je Ikea ne samo švedski div, nego i lider na svjetskom tržištu u prodaji namještaja. Za nekoliko dana otvorit će vrata i u Hrvatskoj, a kao i u svakoj zemlji do sada, zbog pristupačnih cijena i specifičnog dizajna bojazan za neuspjeh ne postoji. I takva Ikea prva je asocijacija na tu kompaniju, isto kao i to da je Kamprad jedna od najbogatijih osoba svijeta i istodobno skromna, no ona druga strana istine – poslovnog sustava i afere njezina osnivača tek su postupno tijekom godina izlazile na vidjelo.

Kampradova skromnost očituje se, kako je prenio nedavno Daily Mail, u tome što živi u bungalovu, posjeduje volvo star 40 godina iako se često vozi javnim prijevozom, isto kao što se koristi i ekonomskom klasom u avionu, hrani se često mesnim okruglicama koje su u ponudi i u Ikeinim restoranima, a pije i kavu koju poslužuju u Ikei... Imidž koji se za njega veže već je legendaran – da je, poput svog namještaja, jednostavan i pošten te pomalo drven. Prema Forbesu, već je desetljećima među najbogatijim osobama svijeta, a prema podacima iz 2013. godina, bogatstvo mu je procijenjeno na 50,3 milijardi dolara. Kamprad je opovrgavao svoje bogatstvo, kao i to da je još uvijek vlasnik Ikee. Zato što je službeno prenio vlasništvo nad Ikeom na SIF fundaciju, no koju i dalje kontrolira uz pomoć upravnog odbora u kojem je, među ostalim, bila do prije dvije godine njegova supruga te odvjetnik. Pisalo se da u svojoj dnevnoj sobi ima velik asortiman Ikeina namještaja, među kojim i 30 godina staru sofu Klipan. Oni koji za njega rade u sjedištu tvrtke u švedskom Älmhultu, smatraju ga gotovo božanskom figurom pa su mu sagradili muzej i postavili izložbu “Explore Exhibition”, koja govori o poslovnim aspektima i ciljevima tvrtke.

O prodaji namještaja Kamprad je sanjao još kao dječak, a počeo je “biznis” otvaranjem šupe veličine dva četvorna metra, u kojoj je prodavao šibice, razglednice, ribe... A danas je stvorio carstvo u kojem se, prema jednoj analizi, svakih 10 sekundi proda jedna polica za knjige, proizvede namještaja kojim bi se moglo napuniti 9000 olimpijskih bazena, u čijoj ponudi ima 9500 proizvoda za uređenje doma, koje je, prema podacima iz 2012. godine, posjetilo oko 655 milijuna ljudi, koje od 2000. godine svake godine spušta cijene dva posto i tiska kataloga u više primjeraka nego Biblija. Kamprad je godinama živio u Švicarskoj, gdje je imao pogodnost plaćanja fiksnog poreza od samo 200 tisuća švicarskih franaka godišnje. Prije dvije godine preminula mu je supruga, pa se početkom ove godine vratio u Älmhult, na farmu izvan grada, na kojoj je odrastao. Ponekad novinske retke pune i afere, od njegove nacističke prošlosti, špijuniranja radnika u Francuskoj, dječjeg rada, utaje poreza, uništavanja zaštićenih šuma, prisilnog političkog rada zatvorenika u istočnoj Njemačkoj...

Foto: Axel Heimken/DPA/PIXSELL

Dosta toga na vidjelo je došlo prije nekoliko godina objavljivanjem knjige “Istina o Ikei” Johana Steneboa, koji je u toj kompaniji radio više od 30 godina i dio karijere bio Kampradov pomoćnik. Iako nije točno razlučeno ima li u knjizi i tragova osvete, ipak, i mnogi drugi bivši suradnici potvrdili su neke činjenice o poslovanju u toj kompaniji. Stenebo je vođenje Ikee usporedio s nekadašnjom istočnonjemačkom tajnom policijom jer su posvuda špijuni koji Kamprada izvještavaju svakodnevno o svim pojedinostima u tvrtki. Govorio je da u tvrtki ima puno rasizma, koji je najviše povezan s Kampradovim najstarijem sinom Peterom. Ako i jest dosta toga istinitog, činjenica je da je prema van malo toga izašlo u javnost, navodno zato što je glavno pravilo rada u Ikei – odanost. Zato je i svojedobno američki magazin Newsweek opisao Ikeu kao “prototip teflonske tave” jer se “nijedna optužba ne lijepi za njih”. Kamprad rijetko kada daje intervjue, a kada to i učini, onda sam bira novinara koji će pitati i napisati tekst prema Kampradovim željama.

U Stenebovoj knjizi govori se i o kineskom podrijetlu drveta za namještaj, perju za jastuke koje se čupa sa živih gusaka te radu djece u Pakistanu na sagovima koji Ikea prodaje. A zbog dobrog marketinga i imidža, navodno Ikea dobro sakriva loše strane poslovanja. Kamprad je mjesto predsjednika uprave napustio 1986. godine, a ostao na mjestu savjetnika i predsjeda zakladama obitelji Kamprad.

Svojedobno se pojavila priča o isprepletenosti u Ikei – koja je, tvrdi se, poput paukove mreže sastavljene od tvrtki, holdinga i fundacija, od kojih nijedna nema veze sa Švedskom. Prema pisanju časopisa The Economist otprije nekoliko godina, krovna kompanija Ikee – fundacija SIF iz Nizozemske vlasnica je gotovo svih korporacija i holdinga, a 2006. godine vrijedila je 36 milijardi dolara i bila tada najbogatija i najveća svjetska dobrotvorna organizacija, no koja je, kako je naknadno utvrđeno, novac donirala isključivo za inovacije na polju arhitektonskog i unutarnjeg dizajna, odnosno za vlastite dizajnere namještaja. Rad fundacije povezivalo se tada s pranjem novca i neprofitnom organizacijom koja izbjegava plaćanje poreza. Nakon što je The Economist iznio te tvrdnje, Kamprad je morao na sud u Nizozemskoj koji mu je naredio da proširi ciljeve i pojača trošenje novca na dobrotvorne svrhe. Nakon te presude, 2011. godine je fundacija, tada vrijedna već oko 50 milijardi dolara, u dobrotvorne je svrhe utrošila 65 milijuna eura.

Kamprad ima tri sina – Jonasa, Mathiasa i Petara – a najstariji Petar trebao bi ga naslijediti. Prema podacima za 2012. godinu, kompanija je imala neto dobit od 3,2 milijarde funti i prodaju vrijednu 27,6 milijardi funti.