Vlast i novinari od 90-ih godina nisu toliko jedni drugima okretali leđa

Između vlasti i novinara stvara se ili je već stvoreno toliko nepovjerenje da neće biti lako vratiti odnose u normalu sve dok jača strana nastavlja voziti drumom, a slabija mora ići šumom. Traje taj odnos tihog ili čak i otvorenog rata dosta dugo, a posljednjih dana doseže dimenzije pravoga paroksizma. Novinarska karavana prošla je Zagrebom, a nitko iz vlasti ni zalajao nije. Ni resorna ministrica, ni šef Vlade nisu ni provirili dok su im novinari bili pod prozorom. Koji dan poslije policija upadne u radne novinarske prostorije da provjeri identitet jedne poznate novinarke. Dosad se znalo da se stan ne smije pretresati bez sudskoga naloga; sad se zna da se novinare može „pretresati“ – zapravo, potresati, a ustvari plašiti – na nalog odvjetnika ili na mig političara. Što je na redu?

Vlast se ne može obraniti od sumnji, čak i otvorenih optužbi, da ne čini ništa ili da se zlurado smije na sve probleme kojima su izloženi novinari i izdavači. Umjesto da budu partneri u demokratskom životu, da vlast vodi državu, a da mediji slobodno, neovisno i kritički prate, glavni akteri hrvatske demokracije žive na ratnoj nozi. U svakom sukobu postoje dvije strane; u sukobu oko medija postoji moćnija polovica, ona ne pokazuje pravu volju da osigura novinarstvu njegovu samostalnu kritičku ulogu u demokratskom životu, postoji i nemoćnija polovica, ona se ne može pomiriti da ne može ništa promijeniti. Mediji se sada mogu jedino uzdati da će izazvati kritičnu masu da zaustavi očiglednu posesivnost vlasti. Nastavi li sadašnjim putem, Hrvatska bi mogla završiti u Mađarskoj: Viktor Orban tamo je podčinio sve, pa i medije, svojoj megalomaniji.

Hrvatske vlasti ne reklamiraju njegov populizam, ali im je jako teško kad moraju osuditi sadašnji mađarski autoritarni i antieuropski režim. Nije slavni Pascal mislio posebno na novinare kad je napisao: “Sve se naše dostojanstvo sastoji u mišljenju.“ Mišljenje je ili slobodno ili nije mišljenje. Ako misleći ceh mora svakodnevno misliti što će o njegovu mišljenju misliti nepozvani tužitelji ili pozvani sudovi, onda će stradati ili sloboda ili novinarstvo. Ili oboje. U toj su koži današnji mediji: uništava ih siromaštvo, jer na malom tržištu i u sve oštrijoj konkurenciji ne mogu dobro poslovati, a ponižava ih politika koja dopušta da medijima može pod brisati tko se sjeti. Nekad je, u ratno i autoritarno vrijeme, država gonila nepoćudne novine; danas ih može tužiti svaka šuša i, što je najgore, sudovi su revniji u liječenju kojekakvih “duševnih boli“ nego u zaštiti slobode misli i izražavanja. Ne bi to smjelo biti normalno ni u politici, ni u medijima.

Vlast ne može vladati medijima niti mediji mogu voditi državu; to bi bila opća mjesta svakog demokratskog poretka da se u nas ne ponavljaju pogranični incidenti koji prerastaju u pravi sukob. Već sad taj sukob ne koristi nikome, a produlji li se, nanijet će veliku štetu i državi i novinarstvu. Koliko u tome ima politike da se Hrvatskom upravlja onako kako se vode stranke, a koliko obične taštine da se pokaže tko je jači? Sigurno je da Hrvatska ne može biti talac jednoga spora, čak i da je prešao granice dopuštenoga. Sud će reći – kad je već do njega došlo – što je sve bilo u sobi jedne urednice i isključiti jedan casus belli. Do pravorijeka svi bi o tome morali šutjeti.

Ali, treba li čekati sud da se počne raščišćavati teren da politika u miru radi svoje, a da novinari u sigurnosti obavljaju njihovo. Ima novinarstvo na čemu raditi da ojača svoju društvenu poziciju, da podigne razinu profesionalnosti, da afirmira veću odgovornost, da pokaže bolju pismenosti, da obrani svoju neovisnost. Žele li pomoći i sebi da ne izgube demokratsku legitimaciju, a ne samo novinarima i medijima, vlasti bi trebale napraviti mnogo veći korak. Pružiti ruku, umjesto da je odbija. Smije li politika uime svoje odgovornosti prepustiti novinarstvo odumiranju, ili čak sudjelovati bešćutno i zlurado u eutanaziji? Kopala bi se jama u koju bi, na kraju, i sama politika mogla upasti. Razvijene zemlje imaju posebne fondove za pomoć ugroženim medijima; ne da kupuju njihovu naklonost – dobra i utemeljena kritika dobrim je vlastima bolja od loše i neutemeljene pohvale – nego da potiču kritičare da se vlasti ne bi uspavale.

Uvijek je bilo i uvijek će biti napetosti u odnosima novinara i političara. Ali u Hrvatskoj od 90-ih godina vlast i novinari nisu toliko jedni drugima okretali leđa. Začudna je i zabrinjavajuća količina svakojakih tužbi, ali i ozbiljnih presuda protiv novinara i protiv medija; sudi im se i za tuđa mišljenja, kažnjava što prenose autorizirane stavove, globi što pišu da netko galami „ZDS“ (a ne onoga tko galami). Nisu novi mediji bezgrešni, kao što nisu bili ni „stari“ kad su im to režimi nametali. Produlji li se atmosfera straha, sve će biti lakše griješiti. Ako ne želi da njegov mandat bude upamćen po napetostima u odnosu prema novinarima, Andrej Plenković morat će mijenjati matricu svoje medijske politike i osigurati da vlast ne ostavlja dvojbe poštuje li slobodu i neovisnost medija, a da sami mediji prakticiraju odgovorno, kompetentno i profesionalno novinarstvo. Ne treba novinarima nikakav imunitet, to je za druge; kad bi se za to borili, vodili bi pogrešne bitke. Treba novinarima sigurnost da mogu slobodno i nekažnjeno raditi svoj posao zbog kojega i postoje. Ni manje ni više od toga.

>> Pogledajte video: Najmoćnije žene u hrvatskim medijima

Najmoćnije žene u hrvatskim medijima