Ponešto je čuđenja izazvala izjava potpredsjednika Vlade Branka Grčića kako je politika sadašnje vlasti preteča politike koju sada žele provesti u Europskoj uniji. Bila je to reakcija na mišljenje predsjednika Europske komisije Barrosa koji je rekao da je “politika štednje očito zakazala” pa od nje “treba odustati”. Dakle, genijalna hrvatska Vlada ide “srednjim putem”, ne slušajući ni one koji su za veću državnu potrošnju ni one koji su za radikalne rezove u proračunu od 20 milijardi kuna. Tko zna – a manje-više svi znamo – u kakvu je stanju Hrvatska pitat će se ima li itko normalan u ovoj zemlji tko bi se tim stanjem ne samo hvalio nego i umišljao da je uzor Europskoj uniji. Ali ima.
Grčić samo oponaša samohvalisavost Zorana Milanovića, koji arogantno neuspjehe ove vlasti predstavlja kao uspjehe, aferama uprljane svoje ministre i druge bliske suradnike kao anđeoski čiste, a svako protivljenje sebi i politici Vlade ponižava, izruguje, omalovažava i obilježava najcrnjim pridjevima. Tko se u ne tako dalekoj povijesti na ovim prostorima predstavljao kao uzor svijetu, kao nepogrešivi i nedodirljivi državnik na čelu također uzorne države Jugoslavije? Lako je pogoditi – Josip Broz Tito. Slijepo se držeći njegova naslijeđa Kukuriku koalicija bi Hrvatsku mogla gotovo uništiti – srozati je do potpunoga gubitka bilo kakve gospodarske i financijske moći nužne za opstanak države i predati je u ruke kolonizatorima. Po vrlo jednostavnoj formuli: ova je Vlada poput čovjeka posve nesposobna za život i za preživljavanje ali posve uvjerenoga da radi najbolje što se može. Vitalne funkcije takve vlasti više ne postoje, djelatna je samo njezina umišljenost.
Pogledajte kako se ponašaju Milanović, Linić, Grčić, Pusićka, Vrdoljak... Kao da su oni a ne Ronaldo, Messi, Mandžukić i Lewandowski u polufinalu Lige prvaka. Kad jugonostalgičari pa i naivci koji se sjećaju nekih dobrih stvari iz komunizma hvale bivšu državu zaboravljaju da Titu istinski do te države nikad nije bilo stalo te mu je služila kao sredstvo za njegovo vlastohleplje i hedonizam. Održavao ju je kreditima sa Zapada, komičnom politikom nesvrstanosti u kojoj je se i te kako svrstavao čas na jednu čas na drugu stranu, zastrašujućim kultom ličnosti i nezapamćenim terorom nad političkim protivnicima. Isposvađao je u toj nesretnoj umjetnoj tvorevini sve što se isposvađati dalo, pa smo vidjeli kako je završila – krvavo da krvavije nije moglo biti. Titovu neodgovornost, umišljenost i samosvidljivost naslijedila su djeca komunizma iz Kukuriku koalicije, s kojom ćemo ući u Europsku uniju gotovo potpuno nemoćni.
Ako nemamo svojih banaka, ako smo se odrekli i svekolike nacionalne štednje, zatim velikog dijela energetike, farmaceutske industrije, telekomunikacija, potencijala na tržištu hrane i robe široke potrošnje te u turizmu, ako uza sve to nemamo izvozne proizvodnje, u EU, kako tvrdi sjajni ekonomski kolumnist Ivo Jakovljević, nemamo što očekivati. Ali unatoč tome po potpredsjedniku Vlade Branku Grčiću Hrvatska bi Europskoj uniji mogla služiti kao primjer. Otkud to? Otud što ti Milanovići, Vrdoljaci, Grčići, Linići, Pusićke... nisu odgajani u kršćanskoj skromnosti i samoispitivanju, u odgovornosti prema bližnjima, zajednici i Bogu, nego u ljevičarskoj bahatosti i bezboštvu, u iracionalnom uvjerenju da su uvijek u pravu kao što su uvijek bili u pravu njihovi očevi i djedovi u svojim partizansko-komunističkim pohodima na vlast i moć ne pitajući se za cijenu koju će tom bezumlju platiti narod i država. Ako kukurikavci jednako nekritički sebe hvale kao što nekritički crnokošuljaške grijehe svojih političkih protivnika nameću kao prvorazredni problem društva – jesu li spremni i izazivati sukobe, teren svojih neuspjeha pretvoriti u ideološko pa i represivno bojište s tko zna kakvim posljedicama? Takvi se političari znaju uspješno poslužiti demokracijom da bi se dokopali vlasti ali i demokraciju pogaziti kako vlast ne bi izgubili.