S jedim sam prijateljem u kavani, dolazi konobar i naplaćuje, meni se žuri na WC pa plaćam i odlazim, a novčanik u brzini ostavljam na stolu. Kad sam se vratio, kaže prijatelj: “Zahvali mi, mogao sam ti olakšati novčanik, ali sam dobar pa nisam.” Ironično mu kažem: “Baš ti hvala, pravi si prijatelj”.
Tako bismo sada mogli reći Vladi koja trijumfalno objavljuje da neće poskupjeti plin oko čije cijene drama i plašenje građana traju već tjednima, a to plašenje je sama započela. Pogotovo si zasluge pripisuje Most čiji su ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović i državni tajnik za energetiku Ante Čikotić, prema riječima Bože Petrova, “nakon mjeseci napornog rada uspjeli spriječiti značajno poskupljenje plina”. Nije nemoguće da je zastrašivanje novom cijenom plina, pogotovo sada u zimskim mjesecima kada su enormni računi za grijanje, bilo plansko, kao i sretni završetak poslije kojeg bi s osobitom zahvalnošću trebalo pljeskati Vladi.
A Mostu pogotovo. Posljednjih mjeseci više se puta u medijima pisalo o stotinama liječnika koji napuštaju Hrvatsku. Riječ je o kolegama Bože Petrova, koji u Saboru ubire masnu plaću dok oni bježe iz zemlje, ali nismo ga čuli kako se hvali tom sramotom. Nismo čuli nikoga iz Vlade s Plenkovićem na čelu da se hvali kad je nedavno objavljeno da 20.000 djece u Hrvatskoj gladuje, a jedini im je topli obrok onaj što im ga roditelji donesu iz pučke kuhinje. A svako peto dijete živi ispod praga siromaštva.
Prije koji dan čitali smo o tisućama ljudi koji rade, a ne primaju plaću, ali ni tim povodom nitko se iz vlasti nije oglasio. Nema dana, a da mediji ne objave neki podatak ili postotak o našoj mračnoj materijalnoj svakidašnjici, ali u Banskim dvorima šute kao zaliveni. No također nema dana a da se ne piše o porastu gospodarstva i BDP-a, i evo ih, od Plenkovića naniže, kako gromoglasno ističu svoje zasluge i očekuju zahvalnost građana. Ali nitko da kaže što konkretno taj papirnati rast znači za gladnu djecu, za nezaposlene, korisnike pučkih kuhinja, radnike koji rade, a ne primaju plaću, za stotine i tisuće ljudi koji danomice od tih “ohrabrujućih pokazatelja” bježe u inozemstvo.
Umjesto toga osniva se jedno povjerenstvo, pa se osniva drugo, jedno vijeće pa još jedno, u Banske se dvore s poštovanjem prima jedan od najomraženijih ljudi u Hrvatskoj Davor Šuker, predsjednik nogometne organizacije, valjda najkorumpiranijeg i najkriminalnijeg sportskog saveza u državi i okolici, osuđuje se potpuno beznačajan marš potpuno beznačajne ekstremističke strančice na središnjem zagrebačkom trgu, a šuti se o otvorenom četništvu nekih medija i njihovih političkih zaštitnika, i tako dalje.
Poseban su slučaj ankete po kojima raste naklonost birača HDZ-u dok Andrej Plenković stalno drži nepovredivo prvo mjesto po popularnosti među političarima, premda nikome nje jasno što se to za mjesec dana između dva ispitivanja javnog mnijenja dogodi pa da se stranke i političari mogu ocjenjivati. Ili da ne budemo netočni, dogodi se radoznalost publike koja rezultate tih anketa rado čita i događaju se taštine političara, podraškane ili povrijeđene postocima koji se nestrpljivo očekuju.
Tako hrvatska i vladajuća i oporbena politika živi u posve irealnom svijetu, izvan stvarnosti, uz pomoć medija samu sebe proizvodi, pa iz tako proizvedenog opet proizvodi, uz pomoć anketa samu sebe opravdava, a daleko od ljudi nema nikakva osjećaja odgovornosti. Možda je sadašnja vlast najotuđenija od naroda u povijesti samostalne Hrvatske jer je uspjela stvoriti privid o svojoj uspješnosti kojoj ne treba dokaza, koja nema veze s nevoljama i potrebama naroda, koja postoji jer postoji.
Stoga i može prvo narod plašiti da će mu se nešto dogoditi, kao što je poskupljenje plina, a onda ga utješiti trijumfalnom objavom da se to neće dogoditi. Stoga i može prešućivati podatke o 20.000 gladne djece, o svakom petom djetetu koje živi ispod praga siromaštva, o tisućama ljudi koji ne primaju plaću, o sve punijim pučkim kuhinjama i sve praznijim džepovima građana, o masovnom odlasku liječnika i drugih stručnjaka i radnika iz zemlje... Plenković i ova Vlada sami su po sebi uspješni, tako su se umislili, tako se prilično djelotvorno predstavljaju u javnosti, pa ih te katastrofe i ne trebaju zanimati, one se Banskih dvora ne tiču. I na kraju, kad se pokaže što znači ta otuđenost od zemlje i kakve će posljedice imati, netko će moći reći: šteta, sve je propalo, a imali smo tako uspješnu vlast.