Zastrašujuće! Slikovito govoreći, još je trajao sprovod Ivane Hodak i na tom sprovodu dogodio se novi zločin koji je Hrvatsku još jednom zavio u crno. To jest doživjela je novi šok dok još nije dospjela skinuti crninu koju je bila odjenula zbog smrti mlade djevojke. Mislili smo da je to vrhunac, da se ne može dogoditi ništa groznije, no kriminalci su pokazali da jedna strava koju učine nije granica na kojoj se zaustavljaju, nego uvod u novu stravu. Da nije ni granica na kojoj ih može zaustaviti pojačana spremnost organiziranog društva da se od njih obrani.
Eksplozijom u automobilu koja je usmrtila prvog čovjeka tjednika “Nacional” Ivu Pukanića i kolegu mu Nikolu Franjića kao da su, kao i u slučaju Ivane Hodak, poručili: u Hrvatskoj mi vladamo, život i smrt u našim su rukama. Mnogo razloga ukazuje na to da su mlada odvjetnica i dvojica novinara tragični likovi iz iste priče. I kao što su u njezinu slučaju argument metka suprotstavili argumentu prava te nevinog mladog života, u najnovijem su slučaju argument oružja suprotstavili argumentu pera, argumentu javnosti.
Ništa više ne treba da stanje u Hrvatskoj bude izvanredno, jer, napadnuta je cijela zemlja. Napadnuta je toliko da su se među prvim reakcijama građana čule i nakane da se iz Hrvatske ode, iseli u neku zaštitu! Prvim ljudima ove zemlje to bi trebalo značiti – i da se ode od predsjednika Stjepana Mesića i premijera Ive Sanadera!
Od načina na koji vode ovu zemlju i od nesigurnosti do koje su je doveli! To je njihov dosad najteži poraz, ali i njihova posljednja šansa da dokažu kako zemlju koju su prepustili kriminalcima mogu vratiti građanima. Kako silnu zaljubljenost u sebe i svoje uloge mogu zamijeniti brigom za ljude. Kako nezapamćeni prezir prema društvu i njegovu redu koji su pokazali ubojice mogu zamijeniti strahom tih ubojica od represije. Uzalud je Sanaderu problem rješavati jezikom, mafijaštvo sada nazivati terorizmom.
Težina riječi koje se upotrebljavaju u opravdavanju nedjelotvornosti vlasti ne može baš nimalo umanjiti težinu nedjela.
Nema se pravo premijer ljutiti na novinare koji mu postavljaju pitanja na izvanrednoj konferenciji za tisak, pogotovo nema pravo u ovom strašnom trenutku upotrijebiti riječ “čestitam” za neke riješene slučajeve da bi se ublažio učinak najnovijega. Jer, što god se više hvatamo za riječi, manje vjerujemo u djela a možda smo i manje za njih spremni i sposobni. Kad je ubijena Ivana Hodak, u vrhu su se vlasti izražavali odlučnost i optimizam koji nisu slutili ovakav nastavak priče. Sada se opet izražava još veća odlučnost i još veći optimizam. Može li tako unedogled?
Naravno da ne može, pa i Mesić i Sanader moraju računati da i sami snose posljedice stanja u koje su doveli zemlju. U silnoj obuzetosti i zauzetosti Europskom unijom, NATO-om i “međunarodnim uspjesima Hrvatske” oni su zanemarili zemlju. Dvije riječi pohvale iz Bruxellesa i drugih svjetskih središta moći bile su im važnije od sve veće nesigurnosti u zemlji koja nije od jučer, koja se stupnjevito pogoršavala, pa je bilo vremena da se razbije samouvjerenost organiziranog kriminala i zaustave zločini. Predsjednik i premijer to nisu učinili i oni su glavni krivci.
Možda je njihova jedina šansa u tome što druge sada nemamo. Pa neka je iskoriste!
Pročitajte i kolumnu Marinka Jurasića: Vlast ovaj put nije imala koga smijeniti