Vlatko Marković: Bosanski latin iz Hlebina

Nakon što je uzrečici da je najlakše biti general poslije bitke dodano "osim u Hrvatskoj", odnosno nakon što je preokrenuta u  da je u Hrvatskoj najteže biti general poslije bitke  i Vlatko Marković bi mogao proći blaže nego bi inače prošao poslije gubitka bitke u Cardiffu. Ipak, unatoč spomenutoj relativizaciji stare uzrečice, revoltirani dio "generala" teško će mu oprostiti što se iz "bitke kod Cardiffa" vratio poražen.

Ta je ljutnja možda čak i manje posljedica samog gubitka nadmetanja najboljih europskih nogo-reprezentacija, a puno više Markovićeva uvjerenja i uvjeravanja da će Hrvatska i Mađarska to prvenstvo sigurno dobiti. Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza ispao je nakon svega naivan i lakovjeran.

Razlog? Precijenio je trajnost, pouzdanost i čvrstinu svojih prijateljstava i istodobno podcijenio moć novca i politike. Sasvim dovoljno razloga da njegovi protivnici, razočarani nogometni fanatici i dio marketinških optimista i gospodarskih futurista, zatraže Markovićev glavosjek.

Unatoč veličini njihova pritiska i pripravnosti dijela pučanstva da si daju oduška na javnom giljotiniranju Vlatka Markovića, nije sigurno da će nogometno dugovječni Marković završiti kao žrtva "pobune masa". Marković je stari lisac, koji je dosad preživio mnoge hajke, pa bi mogao i najnoviju.

Marković je za nju kriv utoliko što je posvuda uvjeravao da su hrvatske i mađarske šanse velike te što je mnoge stare i nove svoje hajkače iziritirao tvrdoglavošću i prepotencijom, bahatim uvjerenjem da je nezamjenjiv. Svima koji ga zbog toga ne trpe ovo će biti prilika da ga okrive za sve, pa i zato "što Mađarska nema mora". Ali tvrdoglavi je Bosanac (rođen 1937. u Bugojnu) prije hajke postao žrtvom svoje zablude.

U Cardiffu se nije potvrdio kao tradicionalni bosanski "lukavi latin", nego kao tradicionalni hrvatski hlebinac. Ponio se poput tipičnog hrvatskog političara. Vjerovao je da mu je Europa sklona iz prijateljstva, da joj je prijateljstvo ispred interesa. A iznova se pokazalo da je nogomet najprije veliki business, da "stara dama" svoj ekonomski i politički interes vidi u Poljskoj i Ukrajini, da se ondje nada velikoj zaradi i političkom probitku te da je Hrvatska naivno vjerovala širokim osmijesima i tapšanjima po ramenima.

Poslije Cardiffa vidjelo se i koliko su dolarski potkoženi neki istočnjački tranzicijski tajkuni i koliko su spremni "podmazati" tamo gdje je potrebno. Od Markovićevih "velikih prijatelja" i tapšača naše delegacije nismo dobili ni glasa. Ako je sastavljao tu delegaciju, Marković bi trebao naći neki opravdani razlog zašto među putnicima nisu bili i hrvatski svjetski brandovi, zašto ondje uz nogometnoj Europi prepoznatljive 

Zvonu Bobana, Davora Šukera i Slavena Bilića  nisu bili ni planetarno znani  Janica Kostelić, Goran Ivanišević, Ivano Balić? Naravno da ni tada ne bilo sigurno da bi u Hrvatskoj za pet godina bio nogometni Euro. Budu li se u europskim pregovorima slično ponašali i naši političari, onda je neizvjesno kada će u Hrvatskoj biti i  euro.