Ista alkarska uprava iz doba austro-ugarskoga, na čelu s alkarskim vođom Vickom Grabovcem, organizirala je 1919. alkarske svečanosti dva puta, jednom izvanredno natjecanje 12. srpnja u čast rođendana Njegova Veličanstva Kralja Petra I. Karađorđevića, srpskog kralja i novog suverena Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a drugi put redovito natjecanje.
Kralj nije bio tamo
Službeni alkarski izvori kao i pojedina literatura i filmovi navode da je Alki nazočio sam kralj Petar I. Karađorđević. To je sasvim netočno. Petar Karađorđević se u novu Kraljevinu SHS vratio iz inozemstva tek 17. srpnja 1919., pet dana poslije Alke u njegovu čast, i nikada nije bio u Sinju.
Kralj Petar I. Karađorđević umro je 16. kolovoza 1921. Alkarski vođa Grabovac uputio je Maršalatu Dvora u Beogradu brzojav sljedećeg sadržaja: "Smrt Kralja i velikana Jugoslavije potresla je srca ovog udruženja u času kad prigodom svoje tradicijonalne proslave pred hiljadama prisutnoga naroda klicalo mu i vapilo zdravlje i sreću. Podastiremo slavnom domu izražaje naše velike žalosti kličući Slava neumrlom Kralju Petru Karađorđeviću, Slava Velikanu našeg naroda, Slava najzaslužnijem sinu Jugoslavije.". Alkarsko izaslanstvo nazočilo je kraljevu pogrebu.
Novonastale prilike nakon uspostave Kraljevine SHS 1918. ukazivale su na potrebu izrade novih društvenih pravila pa je na izvanrednoj skupštini VAD-a održanoj 17. srpnja 1921. u prostorijama Jugoslavenskog napretka u Sinju odlučeno da se izradi novi pravilnik Društva, što je i učinjeno. Njime je, kao i do tada, određeno da se čelni čovjek Društva zove vođa alkara, ali na ovjeri pravilnika pojavljuje se naziv vojvoda. Iako je statutarni naziv bio jasan, od tada se Vicko Grabovac potpisuje nestatutarnim imenom vojvoda, dok se u nekim dokumentima i dalje koristi naziv vođa. Vojvoda nije povijesni naziv za zapovjednike vojnih postrojbi kao ni za obnašatelje upravnih dužnosti na prostoru cetinskog kraja. Koliko je izbor ovoga imena imao veze sa srpskim vojvodama iz Prvog svjetskog rata i kasnijim najvišim činom vojvode u vojsci Kraljevine SHS, treba istražiti jer u arhivu VAD-a o tome nema podataka.
Organizacija jugoslavenskih nacionalista, skraćeno ORJUNA, osnovana je početkom 1921. kao Jugoslavenska napredna nacionalistička omladina, borbeno krilo Demokratske stranke Svetozara Pribićevića. Zadaća joj je bila zaštita unitarnog jugoslavenstva i borba protiv svih nacionalnih stremljenja, prvenstveno hrvatskoga. U provođenju svojih ciljeva nije birala sredstva, sve do ubojstava, pa se može označiti terorističkom organizacijom. ORJUNA je svoj ogranak imala i u Sinju, a pripadao joj je i dio alkarskih članova. Njihovi glavni protivnici bili su pripadnici Hrvatske pučke stranke, pripadnici organizacije katoličkog "Orla" te franjevci sinjskog samostana na čelu s gvardijanom fra Mijom Kotarašem.
Sukobi sinjskih Hrvata i Jugoslavena bili su česti, u njima su sudjelovali članovi VAD-a kao jugoslavenski i protuhrvatski usmjereni aktivisti. Jedno je vrijeme predsjednik ORJUNE bio alkar i obnašatelj dužnosti vojvode Jerko Tripalo. Orjunaško glasilo "Pobeda" pozivalo je na doslovnu likvidaciju, vješanja, zatvaranja i pozive "u borbu do istrebljenja!". Nisu se birale riječi kako bi se političke protivnike i franjevce što više ocrnilo, podsjećajući na njihova najsramotnija dela, "jer je baš iz sinjskog samostana u srpnju 1914. iznešena herojska zastava naše braće Srba i uz divlju kriku manastirske vižladi bila javno spaljena na trgu."
Aleksandar Karađorđević oženio se 1922. rumunjskom princezom Marijom, a na svadbu su pozvani i alkari. To je u nekim beogradskim i sinjskim krugovima izazvalo buru negodovanja. Unatoč različitih protivljenjima, alkari ne samo da su otišli na kraljevu svadbu, nego su tim povodom održali alkarsko natjecanje u Beogradu. Vicko Grabovac održao je vatreni govor u kojemu je između ostalog naglasio: "Veličanstvo! Kad je najveći i najsjajniji sin cijelog našeg roda, otac ne samo Vaš, nego i svih Srba, Hrvata i Slovenaca, prvi Kralj Petar Veliki četovao u Bosni pod proslavljenim imenom Petra Mrkonjića, njegova je čedna ali junačka četa, u kojoj je bilo naših krajišnika, više puta bila potajno snabdjevana iz Sinja i Cetine od naših starijih, od kojih su neki još živi i ugledni članovi našega udruženja." Slavodobitnik je bio Josip Tomašević iz Brnaza pored Sinja.
Ne samo alkari režimlije
Nakon povratka u Sinj priređeno je veliko slavlje, a u ime građana alkarima i svima okupljenima obratio se dr. Petar Tripalo "veličajući slavu alkara koju su neki moralni patuljci iz Sinja htjeli još prije svatbenih svečanosti da ocrne." Kralj Aleksandar je 1925. visokim odličjima odlikovao VAD, alkarskog vođu/vojvodu Vicka Grabovca i narodnog poslanika Mirka Tripala.
U Marseilleu su 9. listopada 1934. makedonski i hrvatski nacionalisti organizirali i izvršili atentat na jugoslavenskog kralja Aleksandra te ga na mjestu ubili. Vođa/vojvoda alkara Grabovac uputio je u Beograd brzojav sljedećeg sadržaja: "Prožeta najsvetijim osjećajima narodne duše i teško ranjenog srca, četa Viteških Sinjskih Alkara polaže svoja koplja pred odrom Narodnog Junaka Viteza, Velikog Pobornika Mučenika, Slavnog Kralja Njegova Veličanstva Aleksandra I zavjetom tvrdim čuvanja velikog djela, sinovske zahvalnosti i poštovanja naprama neumrlom Njegovom Imenu i svijetloj uspomeni."
Kraljevo tijelo brodom je dopremljeno u Split gdje su mu se na Gatu majora Stojana, uz brojna režimska izaslanstva, poklonili alkari i alkarski momci predvođeni alajčaušem Markom Buljanom. Višebrojno izaslanstvo VAD-a nazočilo je pogrebu kralja Aleksandra u Beogradu.
Jugoslavenska orijentacija alkarskog vođe/vojvode Vicka Grabovca bila je općepoznata, štoviše on ju je u svakoj prilici isticao. Među osobama jasnog hrvatskog opredjeljenja on je bio omražen pa je večer prije Alke i župnik fra Leonard Bajić tražio da Grabovac ne drži govor na Alki jer bi moglo biti nereda. Bilo je prema Grabovcu zahtjeva da među alkarima bude nekoliko onih iz opozicije, a ne samo da budu režimlije. Osim toga, dio alkara bio je protiv isticanja hrvatske zastave na alkarskom trkalištu. Unatoč upozorenjima, Grabovac nije u Alku uključio nikoga od hrvatski orijentiranih alkara te je odlučio održati govor, osjećajući se sigurnim pod zaštitom jakih žandarmerijskih i vojničkih snaga. Kada je počeo klicati "Slava Mučeniku Kralju", "Živeo Kralj i živela Jugoslavija", većina posjetitelja uzvicima je ometala njegov govor te skandirala hrvatskoj državi, Vlatku Mačeku i Anti Paveliću.
Bivši šef sinjske ORJUNE alkarski momak Ante Pavić zvani Đusa vikao je "Dolje Maček i dolje Hrvatska" te puškom udario seljaka Petra Jagnića. Alkar Frano Grabovac, bivši orjunaš, sjedeći na konju izvukao je revolver, došlo je do nereda u kojima su žandari s bajunetama na puškama nasrnuli na prosvjednike. U općem metežu Vicko Grabovac je, zaštićen od žandara, pobjegao s trkališta. Kasnije je u nastaloj pucnjavi ubijen Nikola Šipić iz Vedrina, a jedanaest je osoba ranjeno. Tijekom istrage, žandarmerijski je zapovjednik divizijski general Jovan Naumović izjavio kako je "trebalo da padne 50 glava pa bi bio red i mir."
opet neke gluposti o NEvaznima.