Vodeći svjetski homofob Milo Yiannopoulos je homoseksualac i glasan zagovornik politike Donalda Trumpa

Prava homoseksualaca štetna su za čovječanstvo pa bi gay muškarci trebali tajiti svoju seksualnost: riječ je o poremećaju i životnom izboru koji homoseksualcima donosi tek bol i nesreću.

Tko zna bi li itko zapeo za ove, već toliko puta izrečene, citate da ih nije izrekao – homoseksualac. Koji predvodi verbalne napade na američke useljenike, trpa ih u koncentracijske logore, premda je i sam jedan od njih. Obrušava se na Židove, premda njegovim venama teče i židovska krv. Poznat je po izjavama da je femini­zam “rak crijeva” te da je pornoindustrija jedino prikladno mjesto za lezbijke.

Zastupa stav da su žene i crnci prirodno inferiorni bijelim muškarcima, da je veličanje nacizma prihvatljivo u politici te da bi javne ličnosti smjele poticati masovno maltretiranje pojedinaca.

I tko zna bi li postao temom ijednog novinskog članka “preko bare” da se posljednjih tjedana, čak i globalno, nije nametnuo kao ikona tzv. alternativne desnice koja je snažno podupirala kampanju novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Milo Yiannopoulos, taj blago rečeno, živopisni Grk s britanskom adresom, praktični katolik, novinar i osnivač tehnološkog portala “The Kernel”, posljednjih je godina dva puta izabran među 100 najutjecajnijih osoba u britanskoj digitalnoj ekonomiji, no digitalna ekonomija nije tema koja ga je dovela na naslovnice i u udarne televizijske minute.

Ljepuškasti 32-godišnjak, nauljene kose i izbrijanih grudi, zovu ga i zločestim Kenom, svoj je prostor u medijima izborio kada je u svojim kolumnama, poslije i javnim nastupima počeo promovirati radikalne ideje, koje je pravdao pravom na slobodu govora. U u ljeto 2016. zauvijek je protjeran s Twittera zbog, kako je kompanija navela u odbijenici, “poticanja i angažiranja u ciljanom zlostavljanju i maltretiranju drugih korisnika”.

Crna komičarka Les­lie Jones, zvijezda “Ghostbustersa”, tek je jedna od njih. U javnom prostoru, djelujući i pod pseudonimom Milo Andreas Wagner, sablaznio je Židove, kao i sav civilizirani svijet, svojim tekstovima poput “Holokaust se nije dogodio” u kojima baljezga kako je riječ o pretjeranoj, hiperboliziranoj verziji onog što se, možda, i dogodilo “kao kazna Židovima za ono što su učinili Sinu Božjem te ono što čine kao bankari, industrijalci, burzovni mešetari.”

Više od Židova prezire, pak, samo još islam i muslimane te doseljenike. Premda je i sam jedan od njih – iz Grčke je u južnu Englesku s roditeljima stigao kao dječak – useljenici su za njega civilizacijsko smeće, otpad koji će zagaditi, preplaviti i požderati zdravo narodno tkivo. Osnova svake državne politike trebala bi, kaže, biti – borba protiv useljenika.

Škola mu nije išla: studirao je na dva sveučilišta, Sveučilištu u Manchesteru i Cambridgeu, no odustao je od oba ili su pak odustali od njega. U eter se glasnije otisnuo kao urednik na Breitbartu, desničarskom portalu s kojeg su brojni oglašivači povukli svoje reklame zbog lažnih vijesti i govora mržnje, no novoproglašena ikona desnice već je u to doba bila zatrpana pozivima za gostovanja i putovanja, stoga u posljednje vrijeme za život zarađuje i kao javni govornik, gotovo propovjednik.

“Često su oni koji propovijedaju toleranciju najnetolerantniji. Otkad sam novinar, na crnoj sam listi gay establishmenta – urednika, organizatora konferencija, slavnih osoba i medija koje zajedno formiraju javno mišljenje te promiču prihvatljivo lice homoseksualnosti”, govori posvuda.

“Lobisti obuzeti progonom irelevantnih stvari ne predstavljaju nikog osim elitističke, marginalizirajuće, snobovske, moralističke i etiketom opsjednute engleske malograđanštine za koju kažu da je mrze. A tu je i maliciozni progon svakoga tko se ne uklapa u kalup koji podržavaju homoseksualci i koji zastupaju javne platforme. Ja sam prestao računati koliko sam se puta pojavio na televiziji kako bih razgovarao o gay pitanjima, samo da bih ispao negativac i dobio hrpu e-mailova i tvitova od gay aktivista koji mi poručuju da “se odem okupati s tosterom” i govore mi da sam “samomrzeći gay”. Zašto? Jer ne podržavam ideju gay braka i jer iskreno govorim o tome kako je neugodno pomiriti svoju vjeru i osjećaje.”

U jednoj od kolumni koje je objavio pod nazivom “Dijete treba majku i oca” silno je razbjesnio gay populaciju.

“Svako bi dijete trebalo imati gay ujaka, da ga nauči kako se odijevati, da ga vodi po klubovima i da mu da prvu lajnu kokaina, ali gay roditelji? Kao teški gay partijaner, nisam siguran.”

Ova promišljanja njegova su reakcija na odluku suda u Britaniji kojom se željelo oduzeti dijete majci i dati ga istospolnom paru iako dijete nije bilo ni u kakvoj opasnosti. U toj je kolumni progovorio i o učestalom nasilju među istospolnim parovima navodeći da je statistički puno učestalije nego u tradicionalnim brakovima, te o vrlo niskom stupnju bračne vjernosti u istospolnim brakovima.

“Osobno ne bih posvojio dijete jer ne mislim da su dva tate dobar početak u životu za dijete”, poentirao je.

Gay populaciji zamjerio se i izjavom kako smatra da bi većina homoseksualaca, da može birati, radije izabrala biti nešto drugo. “Homoseksualcima se trideset godina govori kako su ‘rođeni takvi’. To je laž. ‘Rođeni takvi’ je izmišljotina gay lobija kao odgovor na religioznu desnicu. Oni su govorili da je homoseksualnost ‘grešan životni izbor’, i onda je gay lobi izmislio ‘homoseksualni gen’. To nema nikakvog znanstvenog temelja.”

I dok mnogi smatraju kako govor mržnje koji Milo Yiannopoulos servira obožavateljima prelazi granicu dobrog ukusa, na što istodobno odgovara uvredama i još gorim ispadima, već je najava njegovih memoara (u 33. godini) učinila da se još uvijek nepostojeća knjiga u samo jednom danu popela na prvo mjesto u prednarudžbama na Amazonovoj online knjižari.

Nakon što je potpisao ugovor vrijedan 250.000 dolara s izdavačkom kućom Simon & Schuster, otvorila se glasna medijska rasprava o tome gdje treba podvući crtu u davanju prostora mržnji i rasizmu, a neki su autori najavili bojkot tog izdavača. No, Milo se ne da smesti. “Mislio sam da će me izdavač izbaciti iz zgrade – no umjesto toga ponudili su mi tačke pune novca.”