Nakon tri mjeseca svakodnevnog granatiranja i uništavanja Vukovara Ružica Barbarić mislila je da je najgore prošlo. Nadu u sigurnije sutra dala su joj i obećanja da će biti odvedeni autobusima u sabirni centar odakle će dalje svatko moći kamo želi. No pakao je bio tek počeo.
– Doveli su nas kod Drvene pijace gdje su ubijali ljude. Iz jedne kuće curila je krv. Čuli su se jauci ljudi. Poslije su nas prevezli u Velepromet gdje sam bila zatočena u nekadašnjoj stolariji. Moj dotadašnji susjed, s kojim nikada nisam imala problema, prokazao me i predao izvjesnom Topoli, četniku iz Srbije – rekla je Barbarić, koja je jučer bila sudionica obilježavanja stradanja u Veleprometu.
Vukovar nekad i sad
Sljedeća četiri dana i četiri noći Barbarić je više puta silovana i ponižavana. Bilo je i batina, prijetnji.
– Bila sam kao nekakvo njihovo vlasništvo. Vodili su me po kućama, u stožer četnika, arkanovaca, i kamo sve ne, i silovali. Bilo ih je nekada i 14-15 koji su me redom silovali. Među njima je bilo starijih ljudi, ali i balavaca. To je nešto strašno, a ništa ne možeš. Bezbroj puta poželjela sam da me ubiju, da mi skrate muke. Imala sam tada 40 godina – prisjeća se Barbarić.
Poslije Veleprometa prevezena je u vukovarsku vojarnu, a odatle i za Srijemsku Mitrovicu. Kaže da zbog svega što je proživjela 20 godina nije mogla spavati, a da su je od ludila spasile terapije u Zagrebu. Sličnu sudbinu proživjele su mnoge žene iz Vukovara, ali većina njih šuti. Prema navodima braniteljskih udruga, u Veleprometu je bilo zatočeno oko 7000 Vukovaraca, a ubijeno njih oko 700.
Simbol patnje Vukovara: Vodotoranj od razaranja do obnove
Ima li susjed ime?