Voditelja programa školovanja pasa: Šetati ili ne, pitanje je sad…

Ponukan posljednjim napadom rotvajlera na Riječanku Jasminu Bijelić voditelj programa socijalizacije i školovanja pasa Dubravko Hlastec otvorio je pitanje ponašanja vlasnika pasa i prenio neka svoja iskustva. Naime, iščitavajući komentare o ovome napadu, osobito se osvrnuo na jedan koji govori o suodgovornosti napadnute žene. Naime, prema tumačenju komentatora, vlasnica nije smjela podignuti svoga psa, jer je time zapravo isprovocirala pse koji su je napali. Ovog dobrog poznavatelja pasa takvi komentari čude i pita se što je drugo uopće i mogla napraviti.

Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:

"Šetati ili ne, pitanje je sad… Ovo sam pitanje sebi postavio kada sam se jednom sa svojom Belom, dvogodišnjom mješankom teškom sedam kila, dakle psom maloga rasta, uputio u šetnju na jedan od obalnih puteva u Primorsko-goranskoj županiji. Nadam se da će vam pogled iz moje perspektive objasniti čemu uvodno pitanje kada opišem ovu šetnju od prije nekoliko dana. Već nakon prvih stotinjak metara uočio sam mladu ženu sa povocem u ruci, ali nisam vidio psa. Zastao sam, jer nisam znao o kojem se psu radi. Kada sam uočio da je to pas dvostruko veće kilaže od moje Bele, prepriječio sam mu put i odmah shvatio da je riječ o psu blage naravi. Nakon moga postupka vlasnica ga je nervoznim tonom pozvala, a meni uputila prijekoran pogled i bez isprike se udaljila. Kada bolje razmislim, zašto bi se ispričavala kada ima bezopasnoga psa, a to što je ne znam to prepoznati, moj je problem? Bela i ja nastavili smo šetnju. Nedugo zatim izravno na nas išao je pas od tridesetak kilograma, visoko podignutog repa. U tome trenutku podigao sam svoga psa iznad glave, što bi navodni poznavatelji psećeg ponašanja mogli protumačiti kao krivo postupanje, a nisu u pravu.

Niti to nije pomoglo da mladi i samouvjereni vlasnik priveže svoga psa. Udaljio se bez komentara. Krenuli smo dalje, sretni što nas ova dva jača psa nisu napala. I nakon prve radosti što smo prošli neozlijeđeni, već smo se našli u novoj situaciji. Ovoga su puta prema nama išla dva psa. Ja podižem ruku pokazujući vlasnicima da imam maloga psa, međutim, mladi mi par, uz podsmjeh iz daljine napominje kako su njihovi psi posve bezopasni. Usput čujem njihov komentar kako ja ne znam socijalizirati svoga psa, jer mu ne dozvoljavam da se im priđe i uvjeri se da su njihovi psi bezopasni. I tako prolaze moji dani u šetnji na ovaj "miran i neopterećen način" zbog čega sebi postavljam neka pitanja. Jesam li trebao dozvoliti bilo kojem većem psu da uopće prilazi i moju Belu tako izložiti riziku krive procjene vlasnika drugih pasa koji često prešućuju istinu o karakteru svoga psa i ne znaju da za napad uvijek mora postojati prvi puta. Nameće se i pitanje, jesmo li dužni ponašati se tako da druge ljude ne uznemiravamo, a pogotovo ukoliko je jasno da se oni pridržavaju propisanoga reda. Do kada će obalni putevi više sličiti poligonu za pse i biti mjestom potencijalnih sukoba vlasnika koji puštaju pse s povoca i susreću se s ljudima koji imaju malu djecu. Sigurno je da im nije nimalo ugodno da pas kojega prvi puta vide posve slobodno prilazi njihovom djetetu. Je li primarno da se psi prilikom šetnje njuškaju i prilaze jedan drugome ili je zapravo svrha da se u šetnji vlasnik druži sa svojim psom, da je njegova pažnja usmjerena na psa. Naravno da treba uvažiti i drukčiji stav, ali zar ne bi bilo pristojno da vlasnici pasa pronađu prostore gdje vladaju takva pravila?

Obalni putevi i slična mjesta propisno su označena, jasno je da su opisana ponašanja vlasnika pasa nedozvoljena. Pitam se kako me na ispravno ponašanje pozivaju ljudi koji krše čitav niz propisa, oglušuju se na molbe, ne uvažavaju moj oprez i podsmjehuju se."

>>  Vlasnici pobjegli s rotvajlerima koji su napali i izgrizli ženu