G20, proširena verzija G7/G8, nastala je s ciljem okupljanja najbogatijih ekonomija svijeta kako bi zajedničkim naporima i konsenzusima donosili odluke koje će (pozitivno) utjecati na trgovinsku politiku, razvoj i rast zemalja, rješavanje konflikta i globalnih problema. Ideja sama po sebi djeluje kao uspješan poligon za donošenje odluka koje će svijet mijenjati u pozitivnom pravcu s obzirom na to da zemlje članice drže čak 90 posto svjetskog BDP-a te oko 75 posto ukupne globalne trgovine.
U jeku protesta te kritika na rad i (ne)donošenje odluka G20, iznikle su i nove kovanice koje ispravnije karakteriziraju trenutni odnos moći u svijetu. Jedna takva odnosi se na G2 gdje svjetsku dominaciju drže SAD i Kina, međutim jasno je da je SAD izgubio apsolutnu lidersku ulogu, dok Kina, unatoč agresivnom plasmanu svojih proizvoda i širenju mreže, nema interesa za preuzimanje takve uloge. Znanstvenik Ian Bremmer, dosad najelokventnije i argumentiranije, prozvao je ovaj svijet G-nula svijetom. Pod tim podrazumijeva svijet bez pravog vodstva, barem u smislu kojem smo dosad svjedočili.
Analizirajući povijest, primjerima vrlo jasno pokazuje kako su nekad, još od Drugog svjetskog rata, najmoćnije institucije savijale pravila, te pod utjecajem Amerike mijenjale originalno zacrtane smjerove u svrhu značajnih promjena na bolje. U sadašnjoj situaciji sve je jasnije da nema velikih dogovora. Krize koje smo vidjeli u posljednjih desetak godina, od financijske, migrantske ili klimatske, zapravo nisu riješene i na njih se, većim dijelom, djelovalo lokalno (jedna država – jedno rješenje) ili konsenzusom nekoliko istomišljenika (nekoliko država – jedan dogovor).
Problem s lokaliziranim djelovanjem ili polovičnim rješenjima u vidu dogovora nekoliko članica G20 jest nedostatak pravog vodstva. Klimatske promjene, kriza eurozone ili ratovi samo su neki od primjera neefikasnosti vodstva pod kapom G20. Jasno je da nije stvar u nemogućnosti donošenja odluka jer se radi o vrlo snažnim ekonomijama svijeta, međutim nitko na sebe ne želi preuzeti rizik uznemiravanja ostalih ili prevelike vlastite odgovornosti.
Mogućnost reevaluacije G20, odnosno apsolutne dominacije SAD, nije negativna jer nudi mogućnost promjena i dijaloga za novo rješenje i balans u svijetu, međutim, dok do te promjene ne dođe, imamo svijet koji nije uniformno spreman reagirati na promjene koje očekuje pažnju odmah. Posljedica te obezglavljenosti je jačanje tenzija, rast ultradesnih frakcija, nedostatak koordinacije u kriznim situacijama ili dogovora u prilagodbi novim izazovima poput sigurnosti podataka ili hibridnih ratova.
edini način na mikroekonomskom, kao što vidimo kod nas, pa i makroekonomskom nivou, za donošenje rezolucija je postojanje centralizirane sile (ne govorim o autoritarnom pristupu), dovoljno snažne da svojim utjecajem potakne i ostale na pozitivne promjene, a svijetu donose mir i mogućnost za razvoj svojim angažmanom – u ljudskim potencijalima, znanju ali i konkretnim financijskim mjerama.
U budućnosti će biti Sjedinjene Države Planeta Zemlje sa Zemaljskim Kancelarom i ministrima iz utjecajnih zemalja, ukratko ono što sada imamo na lokalnoj razini bit će na globalnoj. Sve će se ponavljati u jačoj mjeri npr. siromaštvo, razne krize i prijetnje...