Nakon više od četiri mjeseca šutnje i štrajka glađu paraglajder Vojislav Blažević, koji je optužen da je u siječnju podmetnuo dvije eksplozivne naprave u zapadnom dijelu Zagreba te ugrozio živote 10-ak osoba prvi dan suđenja odlučio je progovoriti što je radio i gdje je bio kad su se dogodile eksplozije na pruzi i na autobusnoj stanici.
Maknite se, bomba!
Kada ga je sutkinja Jasna Rađenović upitala je li suglasan s predloženom kaznom od sedam godina zatvora, koliko traži tužiteljstvo, počeo se smijati “Gospođo sudac... Najbolje bi bilo da me strijeljate”! U zatvoru ga je vještačio psihijatar Miroslav Goreta, opisavši ga kao osobu s poremećajem ličnosti narcističkog tipa. No, on je tvrdio da je nedužan i da nikad u životu nije rukovao s eksplozivom niti je vidio improviziranu eksplozivnu napravu. Za eksploziju koja je bila 9. siječnja tvrdi da je doznao s teleteksta i na radiju 101. Dan poslije spremao je stvari za put u Austriju i Njemačku na koji je trebao ići s Renatom Martinović njezinim autom. Htio je ići u kupnju letačke opreme, a sa sobom je nosio 16.000 eura.
– S Renatom sam se trebao naći ispred King Crossa. Kad sam izašao iz Gospodske ulice vidio sam da ulazi u veliki bijeli auto. Ušao sam u podvožnjak. Nazvao sam ženu i pitao je što da kupim od špeceraja u Austriji. Izašao sam na Bolognu, a s druge strane na autobusnoj stanici stajao je dečko od 30 godina. Sjeo sam na karton na zidić, a ubrzo je iz crvenog auta izašla cura, poljubila se s dečkom i otišli su u podvožnjak – pričao je. Opet je zvao Renatu da vidi gdje je, a u međuvremenu je na stanicu došla mlađa cura i pitala ga za cigaretu. Našalio se s njom: “Zlato, ne pušim, a i tebi bi bilo bolje da se baviš nečim drugim nego pušenjem.”
– Cura me je pitala znam li što o eksploziji. Rekao sam da ne znam. Tada su došli oniži dečko i cura pa je počela s njima razgovarati. Sjedio sam na kartonu i zvao Renatu. Vidio sam sijaset žica, nisam mogao razaznat boju pa sam potegnuo dva para da vidim kakve su to žice. Tada se uz suprotni zidić nešto pomaknulo veličine ragbi lopte. Vidio sam u polumraku puno žica i pomislio “k vragu što ako je to eksplozivna naprava...” Ustao sam i rekao “ovdje je bomba”. Cura me pogledala pogledom “daj nemoj zafrkavati”, a ja sam ponovio: “Maknite se, stvarno je bomba!”. Ušli su u podvožnjak, a ja sam razmišljao da odem i nadam se da nije bomba ili da nazovem policiju. Naišao je vozač Zeta otvorio je prozor i viknuo pokraj mene “buum”. Nazvao sam službu 911 i rekao im da je na križanju Gospodske i Bologne bomba. Kad sam se saginjao i uzeo torbu, ugasilo se svjetlo. Nisam čuo eksploziju, ni išta osjetio, jednostavno, kao da me nema. Kad sam došao k sebi, čuo sam puno glasova i osjećao samrtničku žeđ. Probudio sam se gol u kolima Hitne – branio se. U bolnici su ga vozili po odjelima, desna strana mu je bila izrešetana gelerima. Izmjenjivali su se ljudi koji su ga ispitivali.
Horvatinčić je bio fer
– Sjećam se da me jako uzrujalo kad mi je jedan rekao: “Ajde, priznaj, ti si postavio bombu, snimili smo te kamerom, imamo svjedoke, ako priznaš, dobit ćeš manju kaznu...” Tako me je to pogodilo da sam odlučio da neću jesti ni piti, neka me vrag odnese ako sam kriv. Nepokretan u bolnici dobio sam batina, a zatvorenici su pričali da imaju dokaze protiv mene, da sam postavio bombu u Italiji, Francuskoj. Prijatelji su u novinama pročitali da sam bacio bombu i Horvatinčiću. Znam ga 30 godina i taj je čovjek uvijek bio fer prema meni – branio se Blažević.
>>Blažević je sam kriv što se doveo u ovako teško stanje
>>Vojislavu Blaževiću stanje je kritično, dobio prisilnu infuziju