Danas ne postoje pouzdani i precizni podaci o broju afroameričkih vojnika koji su služili u američkim oružanim snagama tijekom Drugoga svjetskog rata, no pretpostavlja se da je ta brojka otprilike 900.000 ljudi. U mornarici služilo ih je otprilike 167.000 (činili su oko četiri posto ukupnog udjela), no većinom su im bili povjereni poslovi kuhara, čistača i poslužitelja osoblja na brodu.
Slično je bilo i s ostalim granama oružanih snaga: otprilike 17.000 Afroamerikanaca služilo je unutar korpusa mornaričkog pješaštva (oko dva posto ukupnog udjela) na gotovo identičnim poslovima kao i u ratnoj mornarici. No pred kraj rata sve su češće sudjelovali u operacijama na bojištu (unutar topničkih postrojbi, patrolnih jedinica).
Procjenjuje se da je na njezinu vrhuncu krajem 1944. godine, u američkoj kopnenoj vojsci služilo gotovo 700.000 Afroamerikanaca (nešto više od osam posto ukupnog broja), no otprilike 125.000 služilo ih je izvan SAD-a. Od tog broja, njih 100.000 služilo je unutar tehničkih službi (što znači da su obavljali najrazličitije poslove: od kuhara, administrativaca, vozača i graditeljskih poslova) i zato je tijekom rata poginuo relativno malo vojnika afroameričkog podrijetla – službeno 708 pripadnika, odnosno manje od 0,25 posto ukupnog broja poginulih američkih vojnika.
Tuskegee zrakoplovci
Jedan od najpoznatijih pothvata tehničkih službi u koji su bili uključeni afroamerički vojnici bio je tzv. Red Ball Express. Većinu vozača kamiona koji su prometovali na toj iznimno važnoj savezničkoj opskrbnoj liniji činili su upravo afroamerički vojnici.
Od većih afroameričkih postrojbi u kopnenoj vojsci svakako bi trebalo spomenuti 92. pješačku diviziju (poznatu pod nazivom "Buffalo Soldier", prema 10. konjičkoj pukovniji sastavljenoj od Afroamerikanca, koja se tijekom Američkoga građanskog rata borila na strani unionista), jedinu od dviju pješačkih divizija sastavljenu isključivo od Afroamerikanaca, koja je služila u Europi. Druga, 93. pješačka divizija služila je na Pacifičkom bojištu, uglavnom u patrolnim misijama na netom oslobođenim otocima.
No u pravilu većina afroameričkih postrojbi koje su bile uključene u vojna djelovanja na prvoj crti bojišta, djelovale su u sastavu kopnenog topništva, a danas je među takvim postrojbama vjerojatno najpoznatija 333. bojna kopnenog topništva. No, nažalost, prije svega zbog činjenice da su njezinih 11 zarobljenih pripadnika mučki ubili i unakazili SS-ovci pokraj belgijskog mjesta Wereth tijekom Ardenske ofenzive. Ujedno, u tom se mjestu danas i nalazi jedini spomenik poginulim afroameričkim vojnicima izvan SAD-a.
Svakako bi valjalo spomenuti i samostalnu 761. oklopnu bojnu, poznatu kao Crne pantere. Postrojba je osnovana još u ožujku 1942. u Louisiani i od samog su početka, zbog sumnjičavosti bijeloga časničkog osoblja prema vojnim sposobnostima afroameričkih vojnika, njezini pripadnici morali proći mnogi težu i zahtjevniju obuku. Ratni put bojne (oko 700 vojnika i časnika) počeo je u listopadu 1944., kad su stigli na sjever Francuske, gdje ih je Patton dodijelio 26. pješačkoj diviziji iz sastava svoje 3. armije.
Do kraja rata bojna je sudjelovala u borbama na sjeveru Francuske, u bitki u Ardenima te kasnije u završnim operacijama na njemačkom tlu, gdje se priključila 4. oklopnoj diviziji. Kraj rata bojna je dočekala na jugu Austrije, odnosno u Štajerskoj.
Do kraja rata osnovana je i 555. padobranska bojna, sastavljena isključivo od Afroamerikanaca, no ona nikad nije bila poslana na neko od prekooceanskih bojišta.
Tuskegee, odnosno afroamerički zrakoplovci koji su služili u 332. lovačkoj i 477. bombarderskoj skupni američkog zrakoplovstva, bili su jedina postrojba američkog ratnog zrakoplovstva sastavljena isključivo od crnih pilota. Tuskegee zrakoplovci bili su prvi afroamerički vojni piloti u sastavu američkoga ratnog zrakoplovstva.
A sve je počelo u lipnju 1941. kada je u Tuskegeeju (Alabama) bila odabrana skupina od 271 mladog pilota, koji su godinu dana prije trenirali u lokalnome civilnom zrakoplovnom centru kako bi se obučili za služenje u 99. lovačkoj eskadrili. Ta malena postrojba bit će jezgra prvih "crnih eskadrila" u Drugom svjetskom ratu.
Već u travnju 1943. godine 99. lovačka eskadrila poslana je u sjevernu Afriku, gdje su njezini piloti služili u sastavu 33. lovačke skupine na Sredozemnom bojištu. Eskadrilu su činili uglavnom lovački zrakoplovi P-40 Warhawk. Jedan od prvih zadataka tee eskadrile bilo je sudjelovanje u zračnoj potpori pri savezničkom iskrcavanju na Siciliji.
Lovačka eskadrila
Početkom 1944. u Italiju stiže i 332. lovačka skupina u sastavu koje su tada bile tri eskadrile (100., 301. i 302.), a u svibnju joj se pridružuje i 99. lovačka eskadrila. Tada su afroamerički piloti još letjeli u lovcima P-39 Aircobra, no nakon kraćeg eksperimentiranja s lovačkim zrakoplovima P-47 Thunderbolt, prešli su na P-51 Mustang, lovački zrakoplov po kojem su Tuskagee zrakoplovci do kraja rata postali poznati.
Od svibnja 1944. postrojba je bili stacionirana u Ramitelliju, u blizini Termolija, na zapadnoj obali Jadrana. Zapovjednik postrojbe bio je brigadir Benjamin O. Davis, poslije prvi afroamerički general američkog ratnoga zrakoplovstva.
U tom su razdoblju eskadrile 332. lovačke skupine nakratko sudjelovale u bombardiranju Monte Cassina, no većinu vremena proveli su u eskortnim misijama i kao potpora strateškom bombardiranju na području Austrije, Mađarske, Češke i Njemačke.
Do kraja rata Tuskagee zrakoplovci su sudjelovali su u otprilike 180 eskortnih misija u kojima je stradalo oko 25 savezničkih bombardera, što je iznimno malen broj i govori u prilog učinkovitosti pilota 332. lovačke skupine, koji su vrlo brzo poslije dolaska u Italiju dobili nadimak Crveni repovi (zbog načina na koji su bojili repove svojih zrakoplova).