Dugo već Recep Tayyip Erdoğan nije izgledao tako bespomoćno kao na zaslonu mobitela turske novinarke, odakle je, sićušan i vidno preplašen, svoje pristaše u noći prevrata pozvao da mu sačuvaju vlast.
U duboko polariziranom turskom društvu, zaprepaštena tenkovima na ulici i MiG-ovima u brišućem letu ostala je i ona milijunska, sekularna, kemalistička Turska koja je iste noći ostala u svojim kućama, ona ista koja je još ne tako davno s barikada na istanbulskom trgu Taksim nedvosmisleno zazivala odlazak novovjekog turskog sultana.
Motiv za suzdržanost opozicije identičan je onom koji je Erdoğanove pristaše izvukao na ulice. Jer, unatoč nedemokratskom karakteru Erdoğanova režima koji guši i zatvara svaku zdravomisleću inicijativu, koji prikriva krvavi sukob s Kurdima, koji služi kao koridor za tranzit i rehabilitaciju vojnika Islamske države, vojni udar pobunjenih generala mogao je poslužiti tek kao uvod u krvavi građanski rat s nezamislivim posljedicama za 75 milijuna Turaka, izvjestan snažan prodor terorista, ispit za NATO savez s vjerojatno poraznim ishodom i nestabilnost na globalnoj razini.
Stoga ni jednoglasna podrška Erdoğanu iz EU ne treba čuditi, sve dok je Turska prva i posljednja linija obrane od izbjegličkog vala prema Zapadu. Usprkos snažnim trzajima pučista dan nakon udara, sva je prilika da će Erdoğan slomiti opoziciju u redovima vojske, nekoć čuvara sekularne države, čiji je utjecaj uspio posve oslabiti još 2008., neutralizirajući jednog po jednog nelojalnog generala. Međutim, skupo je turski predsjednik platio novosklopljeni taktički savez s vojnom elitom, uspostavljen nakon propasti mirovnih pregovora s čelnicima Kurda, kada im je dao odriješene ruke.
Taktični nespremni i bez podrške masa, sada su svoje oružje bezglavo okrenuli prema njemu, nestrpljivi da snage ogledaju na izborima, kamo će jurišati naglo ojačani Erdoğan, posve neometan oponentima iz vojnog vrha, pozicioniranim čvrsto iza zatvorskih rešetaka.