Nakon što su Sveta Stolica i Republika Hrvatska 19. prosinca 1996. potpisale Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika Oružanih snaga i Redarstvenih službi RH, Sveta Stolica je dekretom "Qui Successimus" 25. travnja 1997. osnovala Vojni ordinarijat u RH. Budući da se u travnju navršava peta godišnjica rada Vojne biskupije, bio je to povod za razgovor s vojnim biskupom mons. Jurjem Jezerincem.
Što je u ovih pet godina postignuto i s kojim se problemima još suočavate?
- Povijesno gledano, skrb Crkve za vojnike i policajce na području RH započela je daleko prije potpisivanja Ugovora sa Svetom Stolicom. Već u rujnu 1991., u početku agresije na Hrvatsku, Predsjednik Republike uputio je kardinalu Kuhariću zamolbu da se pobrine za duhovnu skrb branitelja. Kardinal je već u listopadu odgovorio da su hrvatski biskupi zaključili da mene, tada još kao pomoćnog biskupa zagrebačkog, imenuje ravnateljem dušobrižništva vojnika u RH. Zasada znamo da je u vrijeme Domovinskog rata oko 160 svećenika bilo uključeno u pastoral vojnika.
U ovih pet godina u organiziranu radu, doslovce od početka, nastojali smo najprije ponuditi duhovnu skrb vojnicima i policajcima. Htjeli smo, jednostavno, biti prisutni među njima. Danas možemo reći da su ostali tragovi za budućnost, koji materijalno možda nisu toliko mjerljivi, ali su vrlo uočljivi, kao što su duhovne vježbe, kateheze-predavanja, hodočašća... Sve je to prepoznatljivo u našoj sredini, ali po tome smo i među 37 vojnih ordinarijata u svijetu postali prepoznatljivima. Ušli smo u organizacijski odbor Međunarodnog vojnog hodočašća u Lourdes, a sklopili smo također kumstvo i partnerstvo s Vojnim dušobrižništvom Njemačke. Ove godine obilježavamo deset godina vojnog hodočašćenja u Mariju Bistricu i na međunarodnoj razini u Lourdes.
Jedan svećenik na 1000-1500 vojnika
Je li gotovo s osnivanjem vojnih kapelanija? Kako stojite s kadrom?
- Glede broja svećenika, naši ustrojbeni dokumenti predviđaju zasad 29 vojnih kapelanija (župa). Utemeljene su 24 kapelanije i dvije filijale koje poslužuju 23 svećenika. Vojna biskupija nema svojih svećenika. Samo su biskup i generalni vikar članovi Vojne biskupije, a ostali su iznajmljeni za određeno vrijeme. Međutim, želim naglasiti da su nam velika nada pomoćnici vojnih kapelana. To su časnici sa završenim teološkim studijem koji se uključuju u pastoralni rad pod vodstvom kapelana. Pred nama je preustroj HV-a u koji smo i mi uključeni te pratimo događanja i pokušavamo se prilagoditi novoj situaciji. Nadamo se da će i Vojni ordinarijat u RH preustrojem moći zadovoljiti standarde NATO-a i vojski zapadnih asocijacija, što znači da bi na 1000-1500 vojnika došao po jedan svećenik.
Koliko ste zadovoljni suradnjom s mjerodavnima u MORH-u i MUP-u?
- Suradnja je uvijek plod prihvaćanja i poštovanja onih koji su na nju pozvani. Mi uvijek nastojimo produbljivati svijest da smo potrebiti jedni drugima i da jedni bez drugih ne možemo. Uspjeli smo stvoriti takav duh dijaloga s najodgovornijima da suradnja donosi plodove. Suradnja je poboljšana osobito otkad je Ministarstvo odredilo konkretne osobe za kontakt. Vjerujemo u dobru volju najodgovornijih, a to nam se pokazuje u razgovorima i nastojanju da se dogovoreno i ostvari.
MORH i MUP stalno potresaju reorganizacije i najave otpuštanja njihovih djelatnika. Pokušavate li u tome, na neki način, posredovati?
- Običavamo reći da smo mi posebna cjelina u sastavu MORH-a i MUP-a, ali da ne želimo bježati iz ustroja. I sami smo svjedoci potresa koji doista postoje, ali, neka mi bude slobodno reći, često se stječe dojam da ih netko sa strane namjerno potencira različitima prozivanjima u medijima. Neke činjenice moramo prihvatiti. HV i policija moraju se preustrojiti od ratne u mirnodopsku vojsku i policiju. To nam je svima jasno. Ali problem nastaje kad se postavlja pitanje kako to izvesti. Riječ je o ljudima koji su bili spremni dati sve da bismo mi imali slobodu. U razgovorima s najodgovornijima pokušavamo skrenuti pozornost i na druge mogućnosti i aspekte rješavanja toga teškog problema. Ističemo da je djelatnik najprije čovjek, brat Isusov, a ne broj, te da nam on uvijek treba biti najvažniji, da sve što se čini ne bude ni pod kakvim pritiskom, ni moralnim ni fizičkim ni financijskim, i da svi pokušavamo ovaj trenutak shvatiti kao vrijeme suradnje za dobro čovjeka i domovine, a ne kao vrijeme osobne afirmacije. Vojni ordinarijat na tom području ima što reći te u tom smjeru nastoji i djelovati.
Još podstanari u Črnomercu
Vojni ordinarijat još nema svoga sjedišta. Što je sa zgradom na zagrebačkom Ksaveru, zbog čega je zapelo njezino dovršenje?
- Hrvatska se obvezala da će voditi brigu o doličnom smještaju Vojnog ordinarijata, što je uobičajena praksa u svijetu. Ta obveza započela se ostvarivati gradnjom zgrade Vojnog ordinarijata 1999. godine, ali zbog već poznate financijske situacije u državi, prema tvrdnjama odgovornih, nije dovršena. To nam stvara teškoće u radu jer smo podstanari u vojarni na Črnomercu, u vrlo skučenu prostoru i neprikladnim uvjetima. Ipak, nadamo se boljim vremenima. Kad gradnja zgrade završi, moći ćemo još više proširiti rad. Onoliko koliko mi pratimo, na zgradi bi trebalo dovršiti još neke zanatske radove i opremiti je do useljenja.
Koja će biti uloga Caritasa Vojnog ordinarijata, koji je osnovan 19. ožujka?
- Sveti Jakov govori u svojoj poslanici da je vjera bez dobrih djela mrtva. Caritas u svakoj mjesnoj crkvi - biskupiji ide za tim da u prvom redu odgaja darovatelja, da mu pokaže da je vjera stvarnost koja se živi u svagdanjem životu. Krist nam je rekao da ćemo potrebnih uvijek imati sa sobom. Tako je i danas. Zbog toga smo u dogovoru s odgovornima u MORH-u pristupili osnivanju našeg Caritasa kako bismo u tom pomaganju potrebnima bili još uspješniji. Vojni je ordinarijat i do sada novčana sredstva koja je dobivao kao donacije usmjeravao u tom smjeru. Tako smo sudjelovali u akciji "Dajmo da čuju" te smo pomogli nekim našim časnicima u liječenju u inozemstvu.
Razgovarao Zvonimir Despot