Vojska siromašnih Jamajčana brani narkogenerala od vlade

Cristophera Dudusa Cokea stanovnici siromašnih geta gradova na Jamajci iz poštovanja zovu “Predsjednik” ili “General”. S dobrim razlogom jer se tog 41-godišnjeg narkodilera i trgovca oružjem smatra najmoćnijim čovjekom na otoku reggaea. A kada se pokuša uhititi nekoga tko je na čelu međunarodne bande odgovorne za najmanje 1000 ubojstava i kada mu prijeti doživotni zatvor, može se očekivati izbijanje omanjeg rata.

Tivoli Gardensom, siromašnom četvrti Kingstona, od nedjelje odjekuju eksplozije, vodovi policije i vojske pokušavaju probiti barikade pripadnika Cokeove organizacije Shower Posse, meci posvuda fijuču, a za 60-ak ubijenih civila uglavnom se ne zna je li riječ o nedužnim građanima ili kriminalcima.

Sindrom mesije Escobara

Gužva je počela onog trenutka kada je premijer Jamajke Bruce Golding pokleknuo pod pritiskom SAD-a i odlučio Washingtonu isporučiti svog državljanina optuženog za trgovanje crackom, marihuanom, oružjem te za niz ubojstava. Molba za izručenje Cokea potječe, doduše, još iz kolovoza, što je premijer odbio uz obrazloženje da su podaci o kriminalnim aktivnostima Cokea prikupljeni, “po zakonima Jamajke, nezakonitim elektroničkim prisluškivanjem”. Nakon mjeseci političkih pritisaka u svojoj zemlji, Golding je popustio i istog se trenutka suočio s gnjevom siromašnih građana koji kriminalca smatraju dobrotvorom – slično kao što je bio slučaj i s kolumbijskim narkobossom Pablom Escobarom koji je u 80-ima nebrojene milijune od kokaina, osim u grandiozna kičasta imanja, ulagao u škole, stadione i sve ono u čemu su oskudijevali siromašni Kolumbijci.

Premijer sada muku muči s malim građanskim sukobom, a da stvar bude gora, američki ABC ga je, pozivajući se na izvore iz vlade, proglasio “suradnikom progonjenog narkolorda” i objavio da je Coke pomogao njegovoj stranci desnog centra da osvoji vlast na izborima, a britanski Independent je čak objavio da su narkobande i financijski povezane s premijerom. Sve navedeno vlada je odbacila kao zlonamjerno, no možda i najveći problem službenog Kingstona je u tome što je riječ o korupcijom opterećenoj zemlji u kojoj takvo što nije sasvim nezamislivo.

Bande i brutalna policija

Na ljestvici percepcije korupcije Transparency Internationala Jamajka među 182 države dijeli 99. mjesto sa zemljama poput BiH, Zambije i Tonge. Ilustracije radi, Hrvatska je 66. BDP po građaninu je samo 4390 dolara (u Hrvatskoj 14.243), a društvo je izrazito klasno raslojeno sa 20-ak posto siromašnih od kojih je svaki drugi – dijete. Zbog besperspektivnosti i očaja, mnoštvo mladih ne libi se postati sljedbenikom “Predsjednika Cokea”, što dovodi do neopisivog kriminala i nasilja, jedine dvije stvari koje Jamajčani smatraju gorima od korupcije.

Sa 49 ubojstava na 100.000 stanovnika, ili gotovo 1400 ukupno, Jamajka je peta zemlja na svijetu po broju ubojstava. Jamajčani imaju izreku po kojoj “biti siromašan znači biti kriminalac” jer egzistencijalno beznađe gura mlade ravno u okrilje bandi. Odgovor policije je žestok, ali ako se zna da policija godišnje ubije (prema Amnesty Internationalu) oko 250 osoba u pucnjavama, što je strašno puno i upozorava na potezanje obarača izvan svih međunarodnih standarda, onda ne čudi ni odnos najsiromašnijih prema policiji i pravosuđu ni rat u Tivoli Gardensu u Kingstonu.

O nasilju represivnog aparata svojedobno je pjevao i Bob Marley, no na današnjoj Jamajci više ništa nije sveto, pa tako ni njegovo kulturno naslijeđe. Prije nekoliko godina otkrivena je krađa 80 posto nacionalnog arhiva s originalima reggae, ska i rocksteady legendi. Rijetke stvari koje su do sada dobro išle na otoku koji je po svemu mogao biti raj na zemlji jesu turizam (1,3 milijuna stranaca godišnje i na ograničenim dijelovima otoka) i sloboda medija i novinara po čemu je Jamajka, između SAD-a i Češke, čak 23. najbolja na listi Reportera bez granica (Hrvatska je tek 78., okružena Nikaragvom, Crnom Gorom i Srednjoafričkom Republikom). Dok ostatkom Jamajke droga i oružje slobodno cirkuliraju prema Haitiju te iz Afrike i J. Amerike prema SAD-u, turisti su zaštićeni u izdvojenim odmaralištima na sjeveru, a doista slobodni mediji, koji nemilosrdno kritiziraju vladu, političare i ekonomsku elitu, jedan su od glavnih jamaca da čak i u takvom krkljancu u zemlji izbori protječu bez većih problema i slobodno.