Virovitički umirovljenik Zdravko Delač (58) ima neobičnu misiju – vlastitu eko patrolu. Ujutro oblači iznošene cipele, navlači kožni kaput pun rupa i sjeda na škripavi bicikl te prolazi grad pretražujući otpad. Gupčeva, Strossmayerova, Pejačevićeva – Zdravko zastaje uz svaki kontejner, gleda vreće, izvlači "korisno". Plastične boce stavlja u plastične vreće zataknute za volan bicikla, a one od šampona i ulja u kontejnere – za plastiku. Papirnati otpad izvlači i ravna. Ne dira vreće s hranom.
– Ovo što radim, mnogi bi nazvali čudnim hobijem, ali ja volim sortirati. Ne podnosim kad ljudi ostave papir dva metra ispred kontejnera za to i ne potrude se bar plastičnu bocu staviti na svoje mjesto – priča Zdravko dok nosi kutije u kontejner ispred jedne zgrade.
Lani 23.000 boca
Zdravku je u mladosti dijagnosticirana epilepsija. Zato je teško nalazio poslove pa je završio u mirovini.
– Liječnici su mi rekli da bih se trebao kretati pa mi je ovo terapija. Pijem lijekove, a zahvaljujući kretanju, već godinama nisam imao napad – smiješeći se objašnjava ekološki osviješten skupljač koji je u "ekopatroli" već petu godinu. Živi sam.
– Ovo radim od 9 do podneva. Od boca koje sam skupio platim si ručak u restoranu. Član sam Franjevačkog svjetovnog reda, pa jednoj baki pravim društvo, pijemo kavu do pola tri. A onda opet na 'posao', do pola sedam – o rutini govori Zdravko koji na biciklu Viroviticu dnevno obiđe dva puta. Na kraju dana bilježi rezultat. Mjesečno promijeni pet guma na biciklu. Dnevno sakupi i odloži 50-ak plastičnih vrećica i 80 do 150 boca.
– Lani sam sakupio 23.000 plastičnih boca, a od početka ove godine oko 4500. Novac dobro dođe, ali ne radim to zato. Da su i besplatne, ja bih boce skupljao, odlagao papir i plastiku, meni je to razonoda – poručuje Zdravko kojeg stanari već znaju.
Dok ga noge služe
Pognute glave kaže da bi kruh morao biti i skuplji jer je u kontejnerima od početka godine pronašao barem sto kilograma. – Izvadim ga i ostavim u vrećici zataknutoj za rub. Jedna osoba iza mene dolazi i kupi kruh za jelo. Znam da nema drugo. Nekad kupim kruh i sam mu ostavim. Vadim i odjeću i stavljam u vrećice pokraj, nekome će poslužiti, vremena su teška – kaže Zdravko koji poručuje da će svoju neobičnu i usamljenu misiju provoditi dok god ga noge služe.