Afrohrvati

Volimo sarmu i sve cušpajze, ali najviše od svega volimo Medveščak i – Hrvatice

Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
29.01.2016., Zagreb - Adewale Prince Soniyiki i Sadou Diagne, Afrikanci koji zive u Zagrebu. Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
afrhrvati
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
29.01.2016., Zagreb - Adewale Prince Soniyiki, visegodisnji mirovni aktivist koji je u Hrvatsku dosao na Bozic 2011. Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
29.01.2016., Zagreb - Sadou Diagne, Senegalac kojemu je odobren azil u Hrvatskoj. Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
31.01.2016.
u 16:45
Naš reporter prošetao se zagrebačkim ulicama s migrantima iz Afrike koji su dobili azil u Hrvatskoj i uvjerio se da ljudi vole njih, ali i da oni beskrajno vole Hrvatsku
Pogledaj originalni članak

Naše žene su bombe, a Hrvatice anđeli – uz smiješak govori 30-godišnji Nigerijac Adewale Prince Soniyiki koji sebe smatra pravim Afrohrvatom.

Šećući se Tkalčićevom ulicom i prolazeći pokraj Kamenitih vrata prema Markovu trgu gdje nas je čekao fotoreporter, prolaznici su Princea srdačno pozdravljali kao autohtonog Zagrepčanina. Na Markovu trgu naišli smo na HDZ-ova zastupnika Jasena Mesić kojem je Prince prišao predstavivši se kao Afrohrvat. Jasena Mesića to je zbunilo, pomislio je da je riječ o skrivenoj kameri.

– To je nekakva šala, zar ne? – pitao Jasen Mesić osvrćući se oko sebe i tražeći kameru. Cijelo to vrijeme Prince nije skidao osmijeh s lica. Vidjelo se da uživa u šali na svoj račun. Odmah je upozorio fotoreportera Marka da će mu trebati jaki flash da može napraviti dobru fotografiju jer je njegova boja kože takva da treba jako osvjetljenje kako bi se uopće vidio na slici.

– Evo, tu sam doma. Ovaj hrvatski grb je i moj grb. Osjećam se nekako punim i sretnim kad ga gledam. To nije patetika niti gluma. To su moji osjećaji. Tko hoće vjerovati, dobro, tko ne, njegova stvar. Hrvatska je moja domovina i tu sam sretan – počeo je svoju priču Prince Soniyiki rodom iz grada Josa u Nigeriji, odakle je morao pobjeći 2011. nakon što su u krvavim međuvjerskim sukobima muslimana i kršćana vojnici ubili njegova dva brata, a namjeravali su i njega. Preko Libije i Italije došao je do Splita i 2012. dobio azil.

– Došao sam prije četiri godine. Strana zemlja, sve potpuno novo i drukčije nego u zemlji iz koje dolazim. Nije bilo lako, ali sada sam sretan jer sam sredio svoj život i osjećam se kao da sam doma. Put prema Hrvatskoj nije bio jednostavan ni lak. Nikada nisam mislio da ću morati napustiti svoju zemlju, ali bio sam prisiljen. Nagovorila me obitelj. Prodali su zemlju i skupili novac. Iz Nigerije sam prešao u Niger, pa put Libije. Džipovi, kamioni, zaustavljanja uz cestu, davanje novca u zamjenu za goli život, bilo je svega. Ribarskim čamcem krenuo sam iz Libije prema Italiji, ali sudbina je imala drugi plan za mene. Naišli smo na patrolne čamce i morali skrenuti prema Hrvatskoj i tako sam sasvim slučajno završio u Splitu. Moram priznati da sam bio zabrinut... što će i kako će biti. Jezik nisam znao, nisam imao prijatelja, nisam se imao kome požaliti, popričati, podijeliti s nekim svoje strahove. Brza integracija mi je bila nužna. Kada sam počeo učiti jezik, stekao sam prijatelje s kojima sam izlazio u klubove. Našao sam i posao i tada je sve krenulo u dobrom smjeru – kaže Prince prisjećajući se svojih prvih dana u Zagrebu.

– Kad sam stigao u Zagreb, javio sam se u policijsku postaju. Poslali su me u Kutinu. Bio sam tamo šest mjeseci i kao jedan od rijetkih dobio azil. Vratio sam se u Zagreb, dobio stan i 600 kuna mjesečno. Javljali su mi se prijatelji iz Austrije i nagovarali me da dođem. U Austriji primaju 950 eura mjesečno. Meni nije bio važan novac, nego činjenica da sam spašen. Počeo sam surađivati s Centrom za mirovne studije, učio jezik i krenuo raditi s izbjeglicama. Bila je 2012. i bilo je puno ksenofobije u zraku. Prije nego što sam dobio azil i potrebne dokumente imao sam puno problema, ali sada je situacija potpuno drukčija. Imam stan, posao i sređen život. Danas, kada hodam ulicama Zagreba ili se vozim u tramvaju ili autobusu, ne osjećam se da sam drukčiji. Više ne primjećujem da me netko gleda s čuđenjem – govori Prince priznajući kako mu, unatoč tome što je dugo živio u Dalmaciji, zagrebački dijalekt najbolje leži.

– Možete misliti kada netko iz Nigerije izgovori kaj. Kaj mi je odličan i izgovaram ga i kad treba i ne treba. To mi je onako zvučno u uhu i super. Ali ponekad zbog toga imam i neugodnosti. Bio sam u Dalmaciji i izgovorio kaj, a prijatelj mi kaže da se kod njih kaže što, a ne kaj. Pa kaj je hrvatski jezik, zar ne? Tada su me pitali znam li dobro hrvatski i ja sam potvrdio. Valjda su me mislili testirati pa su me poslali po šugaman. Ja sam to odmah preveo kao “sugar”, što na engleskom znači šećer i pomislio – zašto sa mnom govori engleski kada sam mu rekao da znam hrvatski. Međutim, kada sam mu donio šećer, pukli su od smijeha i rekli da ja ipak ne znam hrvatski jer šugaman u Dalmaciji znači ručnik – kroz smijeh je govorio Prince, otkrivajući kako će se cijelog života osjećati dužan generalu Anti Gotovini koji mu je pomogao u najtežim trenucima.

– Kad mi je bilo najteže, general Ante Gotovina me je pozvao da radim kod njega. On je zaista nevjerojatan čovjek. Uvijek smiren, pametan, inteligentan, duhovit, a što je najvažnije – uspijevao sam se s njim sporazumjeti na svim jezicima: francuskom, engleskom i hrvatskom. Žao mi je što ponekad čujem od nekih ljudi kritike na njegov račun. Ti ljudi ne poznaju generala Antu. Jer, svatko tko ga upozna ima samo riječi hvale i poštovanja za njega – istaknuo je Prince tvrdeći kako su ljudi u Hrvatskoj posebni i nisu sebični.

Oduševljeni i njokima

– Mi u Africi, kada nešto imamo, to čvrsto držimo, čuvamo i ne damo nikome. Ovdje sam naučio što znači dijeliti. Najvažnije da sam naučio prilagoditi se svemu. Kada sam radio u Dalmaciji, ponašao sam se kako se ponašaju Dalmatinci pa su me čak zvali i Šime, a u Zagrebu se ponašam kao pravi purger.

Prince je oduševljen hrvatskom kuhinjom i to ne može sakriti.

– Uuuuuu, obožavam kuhinju. To mi je ostalo još od djetinjstva. Kod nas je bio običaj da, kad roditelji nešto rade, djeca su uvijek uz njih i uče. Uče sve od malih nogu, kuhanje, košnju trave... Tako sam puno vremena proveo s mamom u kuhinji. Kad sam vidio kako se kuha kupus u Hrvatskoj, i još od toga prave sarmu, ostao sam zaprepašten i rekao: Isuse, pa kaj ovi ljudi rade od kupusa? Mmmm sarma – nije mogao sakriti svoje oduševljenje Prince mljackajući i govoreći u isto vrijeme.

– Obožavam njoke, grah, sve cušpajze, a meso – kaj god da je, ja potamanim.

Osim hrvatske kuhinje, Afrohrvat Prince postao je i vatreni navijač hrvatske reprezentacije.

– Kaj da vam velim? Volim sport i vatreni sam navijač. Onu večer kad smo igrali rukomet s Poljskom zamalo sam dobio infarkt. Toliko sam navijao da sam ostao bez glasa na što bi moji susjedi sigurno bili sretni. Navijam za košarkašku reprezentaciju, nogometnu, rukometnu, za sve hrvatske klubove kad igraju, ali najviše obožavam hokejaški klub Medveščak. Na svaku njihovu utakmicu idem sa svojim prijateljima i navijamo i udaramo bubnjeve i tako u dvorani afričkim ritmom dajemo i afričku atmosferu. Najteže mi je bilo kada su Hrvatska i Nigerija igrale nogomet. Zabije Hrvatska gol, ja spontano skačem i vičem. Isto tako, zabije Nigerija gol, ja skačem i vičem. Tu su osjećaji podijeljeni – vidno uzbuđen objašnjavao je Prince.

Prigovorio sam mu da i nije baš pravi navijač jer sam za vrijeme utakmice Dinamo – Arsenal, kada smo nas dvojica bili gosti u emisiji Otvoreno, vidio da je opsovao kad je Dinamo zabio gol.

– Prijatelju, to je druga priča. To je čisti biznis. Vjeruj mi, tada se i Mamić kladio na Arsenal. I ja sam bio uvjeren da ću u džep staviti neku lovicu, ali eto... Možda me Bog kaznio što sam se kladio protiv Dinama.

Prince je inače osnovao Udrugu Afrikanaca u Hrvatskoj koja okuplja oko 500 članova s čitavog Afričkog kontinenta, te se smatraju Afrohrvatima.

– Naravno da se tako osjećamo. Ako ima Afroamerikanaca, Afrofrancuza, zašto mi ne bismo bili Afrohrvati kada tu živimo? Pa pogledajte kako sam crn, ne mogu biti autohtoni Hrvat. Ali živim u Hrvatskoj i ja sam Afrohrvat. Polako pripremamo teren da Zagreb i Hrvatska postanu multietnička i multikulturalna sredina. Posjetili smo više od dvadeset škola, djeci smo pjevali, plesali, svirali bubnjeve i učili ih raditi naš specifičan nakit. Kada nas djeca vide, diraju nam kosu i kožu, sjedaju nam u krilo, i vide da smo jednaki. Na taj način želimo djeci pripremiti teren kada u školu dođu naši potomci, da ih nitko čudno ne gleda. Za nekoliko godina imat ćete puno mulata po školama. Više od 500 Afrikanaca i Afrikanki trenutačno živi u Hrvatskoj, imaju djecu s ljudima ovdje, i to po troje, četvero. Kako će biti njima kada se počnu socijalizirati? Iako je Hrvatska od 2012. učinila puno u domeni suzbijanja ksenofobije, daleko smo od zemalja poput Austrije ili Njemačke. Naša udruga super funkcionira i zaista imamo mnogo aktivnosti, jedino što nam stvara problem jest to što nemamo svoj prostor. Nadam se da će nam Grad Zagreb izaći ususret i dodijeliti prostorije, uvjeren je Prince.

Na spomen hrvatskih djevojaka Prince ostane bez daha.

– Djevojke su lijepe kao anđeli. Prekrasne. Kamo god idem, zaljubim se. Kada sam bio u Dalmaciji, zaljubio sam se u Dalmatinku, a sad sam u Zagrebu i zaljubljen sam u Zagrepčanku. Hrvatice su prelijepe. A da sam postao pravi Afrohrvat, od glave do pete, evo i dokaz: postao sam ovisnik o kavi. Čim otvorim oči, pomislim na kavu i moram je popiti, ujutro, popodne i navečer. Prije nego sam došao u Hrvatsku pio sam samo čaj, a sad ga pijem jedino kad sam bolestan. A što se tiče konzumiranja alkohola, ne biram, ali Žuja mi je zakon. Volim rakiju, medicu, travaricu, ljuto je, ali i fino, kažem vam, pravi sam Hrvat – kroz smijeh je govorio Prince priznajući kako se odlučio za Hrvatsku iako je mogao otići u bilo koju zemlju EU.

– Imao sam priliku raditi vani i to zaista za dobar novac i u Njemačkoj i u Austriji pa i u Italiji. U Berlinu su mi nudili posao plaćen 1800 eura i smještaj. Samo da stojim pred hotelom, dočekujem goste i govorim “welcome, welcome”. Ali ljubav prema Hrvatskoj bila je jača. Nije u novcima sve. Falili su mi moji prijatelji, moja cura... Rekao sam im hvala i vratio se u Hrvatsku, radim za upola manju plaću, ali sam sretan.

Više nas ne gledaju čudno

Član Društva Afrikanaca u Hrvatskoj je i 25-godišnji Senegalac Sadou koji je u Hrvatsku došao prije godinu dana i sedam mjeseci i još uči hrvatski jezik.

– Tu je lijepo. Atmosfera je pozitivna za život. Prekrasna zemlja, kulturni i pristojni ljudi, more, planine... Došao sam u Hrvatsku iako to nije bio moj izbor jer sam krenuo dalje prema Europi, ali sada ne žalim i jako sam sretan što sam ostao. Tu živim i osjećam se pravim Afrohrvatom. Bavim se sportom, igram nogomet. Sada sam u klubu Zagreb 041 u kojem ima puno Afrikanaca. To je antidiskriminacijski klub.

Već sam se naviknuo na život ovdje. U početku, gdje god bih se pojavio, ljudi bi me čudno gledali zbog moje posebno crne boje kože. Potpuno sam prihvatio način života i učim hrvatski jezik. Imam puno prijatelja i prijateljica i curu Hrvaticu, naravno. I sigurno, ako mi Bog podari život, ostat ću u Hrvatskoj – kazao je Sadou.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 3

Avatar emilsalis
emilsalis
04:04 31.01.2016.

Bas lepa prica uspele integracije.....