Volio bih da svi dokazi i svjedočenja budu javno objavljeni (Drugi dio)

:: Vi, dakle, tvrdite da osim te famozne Traživukove izjave iz Duge ne postoji ni jedan materijalni ni bilo koji drugi dokaz koji bi vas teretio?

Apsolutno. Ja bih volio da se svi tzv. dokazi i svjedočenja pred njemačkim sudom donesu u Hrvatsku, da im se pridodaju eventualni hrvatski dokazi i da budu javno objavljeni. Ja se toga ne bojim. To je sve obična konstrukcija.

:: Otkud i zašto takva konstrukcija?

Godine 2004. dio članstva te naše saborske Komisije odnio je nelegalno dio tih materijala u Njemačku. Ni Sabor ni bilo koja naša služba nisu odobrili da se ti materijali iznose. I u njima nema ništa. Da su imali išta, sigurno bi to naveli. Sabor je zakonom ukinuo tu Komisiju, njezino je izvješće nepostojeće jer ga Sabor nikada nije prihvatio.

:: To je tzv. Vukojevićeva komisija?

Da, Vukojevićeva, ali to je samo uradak jedne privatne skupine ljudi jer to nikada nije bilo verificirano.

:: Kakav je bio vaš odnos s Pratesom?

Ja sam zaista imao komunikaciju s Pratesom. On, međutim, nikada nije bio registrirani suradnik Službe državne sigurnosti. Mi smo imali jedan džentlmenski dogovor od samog početka suradnje: on će mene izvijestiti o osobama koje su u kriminalu, o onima koji komuniciraju s osobama koje su u teroru, koji nabavljaju ili planiraju postavljati mine i eksploziv; a ja sam njemu obećao reći za ljude koji su iz kriminalnog miljea a vrte se oko Hrvatskog narodnog odbora Ivana Jelića.

Naime, oko njih se vrtio jedan broj kriminalaca koji su se htjeli domoći političkog azila da ne budu izručeni. Dobivali su članske iskaznice, nekakve putovnice...Ta suradnja nije bila ništa osobito. Naravno, on je meni dao i informaciju o Đurekoviću i tiskanju knjiga.

::Koji je bio Pratesov motiv, s obzirom na to da je on bio politički emigrant, a vi šef tajne službe?

Ja sam bio načelnik Drugog odjela u Hrvatskoj, četvrti po rangu u Hrvatskoj. Razgovori s Pratesom protjecali su u prijateljskom tonu. Rekao sam mu da kriminalci oko njih štete Hrvatima u emigraciji. I on je toga bio svjestan. To su bili ljudi koji su se u konačnici bavili terorom i završavali po europskim zatvorima, u Americi ili Australiji. Nisu oni tamo završavali zbog pisanja ili držanja govora. Nemojmo se zavaravati, to je bio teror. On se slagao s tim. Ja nisam bio politički uzak, nisam se bavio ideologijom, nego svojim poslom, sprečavanjem terorizma u Hrvatskoj, posebno na jadranskoj obali. U tim razgovorima iznosio sam niz kritičkih primjedbi na stanje u ondašnjoj Jugoslaviji. Prates je rekao da ni on ne podržava terorizam.

:: Je li Jelić znao za vaše dogovore s Pratesom i njegovu suradnju?

Ne, za taj dio nije znao. Prates je to radio ilegalno. Nije bio motiviran ni novcem, dobivao je samo za troškove, a nalazili smo se najčešće samo jedanput godišnje. Posljednji put vidjeli smo se krajem osamdesetih kada je rekao da će mene sigurno uhapsiti u Jugoslaviji s obzirom na ono što radim. On, kao ni većina emigranata, nije znao što se stvarno u zemlji događa. A situacija na političkoj sceni u Jugoslaviji i Hrvatskoj toliko je nadmašila djelovanje emigracije da je bilo potpuno nevažno to što oni rade. Osim terora. Tada je već bilo politički beznačajno hoće li se oni okupiti 10. travnja i nešto tamburati o Paveliću. U Hrvatskoj su događaji bili daleko odmakli. Emigracija je pomogla, davala novac, ali nije mogla voditi procese. Ja njih ne podcjenjujem, ali oni nisu imali pojma kad je i kako krenula ta puzajuća agresija na Hrvatsku.

:: Kakav je status imao Prates ako nije bio registrirani suradnik?

Ja bih u izvještajima rekao da je izvor, recimo suradnik Stiv. Ali on nije bio registriran jer su postojali formalni kriteriji za to. On jest bio podoban za to, bio je tajnik organizacije, urednik novina, poznata osoba, ja sam mislio da bih u budućnosti možda i mogao zatražiti od njega da napravi nešto važnije, ali dogovorili smo se drugačije i nisam inzistirao.

:: Vi ste njega odabrali ciljano?

Da, ciljano. On je mogao ući u razne sredine, međutim nije se htio značajnije angažirati u suradnji s nama. Postoje kopije mojih informacija koje su dolazile od Pratesa još od 1976., dok sam bio u Osijeku. Vjerujte, da tamo ima i naznake ili ideje za neku grubu akciju, to bi već bilo iskorišteno protiv mene. Ni jedna nije objavljena jer je sadržaj bio obavještajno korektan.

:: Hoćete reći da Pratesov posao nisu bile likvidacije?

Naravno, on je osuđen na doživotnu robiju na pravdi Boga. Osuđen je za sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića, a s time nema nikakve veze. Ni Nijemci ni naši nikada nisu objavili informacije koje su išle od Pratesa. U njima nije bilo ništa bitno, ali bilo je istinito. Provjeravali su Nijemci te podatke

:: Prates je osuđen na temelju svjedočenja Vinka Sindičića?

Točno, i to je grozno. Oni se nikad u životu nisu vidjeli. Preda mnom je proces pa ću se o tome izjasniti u sudnici.

Nastavak u novom članku...

Sutra: Kako je otkriven Memorandum SANU, o prvom saboru HDZ-a, Tuđmanovoj putovnici...

>> Prvi dio: Osuđuje me se samo na temelju pisanja beogradskog tiska

>> Treći dio: Ja sa smrću Đurekovića apsolutno nemam nikakav dodir

>>Četvrti dio: Ja sam za postupak u Hrvatskoj i njemu ću se prepustiti