Voze krame stare i po 35 godina, a taksisti još nisu otkrili GPS

Eeee, blago vama... Vi ste uređena država, kaže suputnica, Makedonka iz Ohrida, na letu Zagreb – Skoplje.

– Gospođo, vi se to šalite?

– Ne, ne, vidjet ćete. Kod vas još ima reda. Sestra mi živi u Koprivnici, bila sam sada dva tjedna. Kako živimo? Teško. I nitko ne zna što će biti. Mi smo deprimiran narod, duboko razočaran, a razočarali su nas svi. Nije više ni važno tko drži vlast. Znate koja je razlika? Vama je sve skuplje, ali imate popuste, imate izbora. Kad Makedonac kupi jeftinije, kupio je loše.

Skopska zračna luka više ne nosi ime po Aleksandru Velikom. Buđenje u zemlji promijenjena imena donijelo je katarzu. Ostali su kipovi i galije na Vardaru kao spomenik jednoj zabludi i nepotrebnom izazivanju jačeg i većeg protivnika. Ostali su ljudi sa svojim problemima u neizvjesnom vremenu. Da, znamo da su podigli petsto spomenika u glavnom gradu i znanima i neznanima, znamo da im je bivši premijer i autor te gluposti pobjegao iz zemlje, znamo i da popisa stanovništva nema još od 2002. jer bi novi mogao pokazati da drugi najveći narod možda više i nije manjina, znamo da su već drugi put pod pritiskom izvana morali mijenjati ime države i da imaju prvaka Europe u rukometu...

Magnet slabo hvata...

Ali kako zapravo žive Makedonci, kako izgleda svakodnevica u zemlji koja je uvijek bila pojam juga i sunca koje vječno sja, toplih ljudi i rujnog vina, a odjednom je dobila prefiks Sjeverna? A sjever je pojam visokog razvoja, standarda, uređenosti, ali i hladnoće, otuđenosti, skupoće... Mjesto tame.

Vještinom i elegancijom kojom Roger Federer udari forhend, taksist je u zavoju istodobno desnom nogom stisnuo papučicu gasa, a lijevom rukom kroz otvoren prozor s krova skinuo ploču s natpisom taxi i strpao je pokraj “sica”. Kratko smo se pogledali...

– Magnet slabo hvata, otpala bi...

Sljedećih pola sata proteklo je u vici i psovanju svega što se kreće po cesti.

– Vidi, vidi ovoga! Jao što rade, kako voze, leleeee! Policija? Ma kakva policija, tko zna gdje su oni! Stoje negdje bezveze i kažnjavaju koga ne treba, a koga treba – puste! Na raskrižja bih ja njih postavio, gdje je najgore. Uđu kako hoće...

Nije stigao ni dovršiti, a jedan prolazi na crveno i ostaje zatočen usred križanja.

– Nego, da vas pitam, gdje se nalazi to vaše? Poznajete Skoplje, znate li otprilike? Mi radimo s hotelima, a ovo je neki apartman... Toga je sada k’o blata, a nitko ne zna gdje se nalaze. Ma naći ćemo već nekako – kaže on i 15 minuta kasnije ostavi me, pokazalo se, u potpuno pogrešnom dijelu grada koji je navodno prerastao Zagreb po broju stanovnika. Za makedonske taksiste GPS je i danas potpuna apstrakcija, za razliku od šalica kave ili opušaka i pepela uz mjenjač. A po toj džungli skopskih bulevara, ulica i “sokačeta” izmjenjuju se kao u cirkusu uglavnom oštećene stare krame jugića i fićeka, novi modeli Mercedesa, BMW monovolumeni zlatne boje (!), neki od prvih primjeraka početka motorizacije u onoj starijoj Jugoslaviji i... londonski autobusi! Odnosno, replike onih koje ćete vidjeti na Piccadillyju i širokim avenijama britanske prijestolnice.

– Kineski su zapravo. Bili su povoljni, ali pri potpisivanju ugovora zanemaren je jedan ne baš tako nevažan detalj – da prodaja ne uključuje i servisiranje. Tako da ide dok ide. Kad jedan nepovratno crkne, rastavi se i onda se iskoristivi dijelovi koriste da se pokrpaju drugi.

Originalno objašnjenje, kao i puno toga drugoga u Sjevernoj Makedoniji. Bilo koji oblik prijevoza može dovesti do beskrajno zabavnih i smiješnih scena, a dok kažeš Ohrid, uloviš se kako se zapravo prepustiš tom neredu i improvizaciji. Samo dva primjera... Jedan nas je taksist zamolio da stane natočiti gorivo, ali na benzinskoj je već drugi taksi bio parkiran, ali prazan. Vozač je uredno ušao u taj auto, preparkirao ga deset metara dalje i vratio se rekavši: “Ma tko će njega dočekati, tko zna gdje je”. U Strugi je autobusnu stanicu obilazio taksi čiji je vozač nudio cijenu istovjetnu autobusnoj. Kvaka je u tome što je skupljao putnike po tom pitoresknom gradiću, uglavnom Rome, s kojima se svađao i nadvikivao. Da se tako nešto dogodi u Skandinaviji, vjerojatno bi se organizirale javne tribine i specijalne TV emisije s temom „Gdje je sustav zakazao“.

U Skoplju su nas dočekale raskopane ulice, prometni kolaps i štrajk prvog dana nastave popraćen naslovom u jednima od boljih dnevnih novina koje izlaze na svega 24 stranice, a od toga je samo 14 stranica sadržaja (ostalo popunjavaju uglavnom javni natječaji): “Tata, hoće li cijele godine biti štrajk?” Prije desetak godina Makedonci su ambiciozno usvojili devetoljetku i sustav školstva iz Cambridgea, a djeca im, kako sami priznaju, završavaju školu sve neobrazovanija. Osim nedavno sagrađene OŠ “Kiro Gligorov” u naselju Kapištec, sve druge koje smo vidjeli bile su, barem izvana, u prilično lošem stanju. I ne samo škole nego i gotovo sve javne ustanove, bolnice, centri za kulturu, policijske postaje, autobusni „kolodvori“, pošte... kojima su nerijetko prvi susjedi čak i luksuzni privatni hoteli ili moderno uređeni restorani i barovi, a u samom Skoplju i monumentalne palače s jonskim stupovima. Dojam je da je u nekad najjužnijoj jugoslavenskoj republici kao po nekom nepisanom pravilu “pusti nek’ propada” u najtežem stanju baš ono što je podignuto u prošlom sustavu, bez obzira na to koliko bilo društveno važno. Rok trajanja istekao je odavno, kao i većini prijevoznih sredstava... Pa opet, ako netko uspije dokazati da su, uz njemačke, najveći šampioni dugovječnosti i izdržljivosti u povijesti autoindustrije Zastavini modeli, bit će to svakako Makedonci. Premda je najavljeno da 1. studenog na snagu stupa zakon po kojem će porez rasti proporcionalno sa starošću vozila.

– Moj golf je 1986. godište! Prešao je 830 tisuća kilometara – ponosno kaže taksist Dimče u Ohridu. – Ne bih ga mijenjao ni za što! Sve ovo novo traje najviše pet godina, ipak je to elektronika, a ona, kad jednom ode, gotovo je. Ovo mi je treća mašina, najbolja do sada. Kao taksi vozim ga 15 godina, znaš što to znači za taksi? Jedino ne može prebrzo, ne može 140 na sat. Ali za ove naše ceste i ne treba. Van ne idem. Gdje ću, pa svugdje je skuplje, Srbija, BiH, Hrvatska... Ovdje s 400 eura živim odlično, a tamo bi to bilo ništa!

Plaće oko 350 eura

Općenito su odgovori na pitanje “može li se zaraditi” bili spektakularni...

– Pa može... Za jedno uže oko vrata! – kaže jedan stariji taksist.

– Kako ne! Ovo je ljeto bilo dobro, zaradio sam 5000 eura – kaže Riste koji vozi Opel, toliko trošan da bi teško za njega dobio 5000 kuna. – Nego, vi ste iz Hrvatske? Čim završi sezona, idem u Labin, ovdje je mrtvo preko zime. Zove jedna firma, daje tisuću eura mjesečno, plaća smještaj i hranu. Je li mi dovoljno tisuću eura mjesečno za život tamo?

– Gospodine dragi... Hrvatska je nekima uspomena, nekima čežnja, a nekima poželjna destinacija. Ali više za rad nego za turizam. Novine Sloboden Pečat pod naslovom “Radom preko ljeta na moru pokrpa se zima kod kuće” donosi na cijeloj stranici priču o mladim Makedoncima koji su kao sezonci radili u Hrvatskoj, samo u Novalji bilo ih je oko stotinu.

– Prezadovoljna sam! Radim na recepciji wellness centra u hotelu, a zaradim u nekoliko mjeseci koliko ne bi kod kuće za cijelu godinu. Ostajem do 1. listopada kad mi počne fakultet – javila se s Paga studentica iz Skoplja. Sugrađani komentiraju:

– Ma ne idu oni da zarade, nego da prežive!

Prevedeno, Hrvatska je Makedoncima ono što je Hrvatima Irska. Ili Danska...

– Pa kako ne. Plaće su po firmama oko 320, 340, 360 eura. Znam samo jednog koji prima 520 eura mjesečno, radi u firmi koja se bavi digitalnim printom – kaže nam jedan sugovornik u Skoplju.

– I rijetko tko ima više, čak i nema velike razlike radi li netko kao doktor ili kao konobar. Čak konobari na kraju uzmu više – kaže nam Zoran, naš vodič po Bitolju, šarmantnom, starom gradu podno planine Pelister, u srcu plodne Pelagonije.

– Naizgled je ovdje život “dolce vita”, svi smo po kafićima koji su stalno puni, stranci ostanu u šoku kad to vide. U Bitolju se mladi mogu zaposliti u elektrani koja praktički snabdijeva cijelu zemlju strujom i u jednoj njemačkoj tvrtki koja se bavi proizvodnjom kabela. Tamo uvijek ima posla ako želiš raditi. Posao, doduše, nije lagan, česte su i noćne smjene. Obje firme zapošljavaju oko 5-6 tisuća ljudi. Cijeli Bitolj sad ima 60-ak tisuća stanovnika, a prije četvrt stoljeća imao je stotinjak tisuća.

– Mnoge smo šanse propustili. Imamo Pedagoški, Tehnički i Medicinski fakultet, a imali smo i vojno učilište koje je nekad pohađao Kemal-paša Atatürk. Samo zbog toga Turci masovno autobusima dolaze da bi obišli grad, ali to smo tako slabo iskoristili – govori Zoran dok hodamo jedim od najvećih gradskih parkova u ovom dijelu Europe. – Pelister je čudesno lijepa planina, dvostruko veća od Sljemena, ali već godinama ondje ništa nije učinjeno, nisu sagrađeni novi objekti ili žičara. Jednom su se javili neki Švicarci da bi je uredili, ali na tome je i stalo.

Nepregledni labirinti sokaka starih čaršija s impozantno velikim pazarima najveće su atrakcije i bogatstvo makedonskih gradova jer prolaznika, kao da je upao u neku vremensku rupu, u tren oka vraćaju u svijet koji nestaje, ali ipak brižno čuva brojne stare zanate poput kazandžija, papudžija, prošivača jorgana, čistača cipela... Nasuprot svim onim mondenim lounge barovima i drugim nositeljima galopirajuće globalizacije kakvih ne nedostaje ni u Makedoniji, još gordo stoje te opskurne “tri sa tri” radnje u kućicama s raspalim fasadama i prašnjavim izlozima, trgovcima koji na vratima puše i razgovaraju sa znancima dok čekaju mušterije kojih je s godinama sve manje, ali još poneko navrati i podsjeti da je u svemu tome bilo malo više šarma nego pod svjetlima “mallova”. Uz dužno poštovanje institucijama mallova i lounge barova... Kao i trgovačkim lancima kojima se nikako ne isplati uvoziti voće i povrće.

Jedno je sigurno – Makedonci možda teško žive, plaće su im svakako bijedne, ali jedu i piju možda i najbolje za najmanju cijenu u Europi. Teško je naći zemlju s tako bogatim zelenim tržnicama s nebrojenim vrstama paprika, brdima lubenica, maslina, graha i rajčicama koje se tope u ustima...

– Jeste li možda za jagode? Probajte, moje su!

– Kakve jagode, čovječe, deveti mjesec je...

– Oh, kod nas ih ima dok ne padne snijeg. I odlične su...

Nije lagao. Cijene su za naše pojmove smiješne. Kilogram papričica je 3,5 kune, dva kilograma prvoklasnog paradajza “jabučara” je oko osam kuna, odličnu lubenicu ili dinju kupi se za desetak kuna, a jedino je legendarni grah tetovac nešto skuplji – kilogram je 20-ak kuna. U južnim gradovima Ohridu i Strugi nerijetko na balkonima vise sušene paprike, a nacionalni ponos ajvar u trgovinama kupuju uglavnom turisti.

– Vjerojatno bi baka istukla unuka koji bi iz trgovine donio teglu ajvara. Koja je tajna? U tradiciji naše kuhinje je da koristiš ono što imaš, koliko god je truda potrebno. Znaš zašto Norvežani nikad ne bi napravili ajvar? Zato što su potrebni sati i sati pripreme, sitnog sjeckanja... Kad bi oni to stigli i zašto bi se uopće mučili? Jednostavnije im je kupiti, koliko god da košta – govori prijatelj Riči.

– Ne možeš ostati gladan! Probali su i kod nas trgovački lanci s uvozom, doveli neki smiješni paradajz iz Turske, užas... Ma ovo je bogata zemlja, vjerujte mi, novca ima koliko hoćeš! Ali svi kradu, i to preko svake mjere – kaže nam mladi taksist u Ohridu poznatu priču. Strah od krađa velik je i opravdan pa je uvedeno pravilo da je i za plaćanje kreditnim karticama potrebno ukucavanje PIN-a za iznose veće od 10 eura.

Druženje nas drži živima

Koliko god im je teško, Makedonci se ipak na kraju nekako snađu. Spomenuti Riči prije dvije godine napustio je posao u novinama koje su se raspadale, a naposljetku i ugasile. Uspio je stati na noge vlastitim portalom, a uložio je u jednu nekretninu na zapadu Skoplja, omanju zgradu s više stanova – u jedan se uselio, ostale iznajmljuje. U nedjelju je organizirao prvo zajedničko druženje uz roštilj za nove susjede. – Druženje je ono što nas još drži živima, ti trenuci kad sjednemo za isti stol, razgovaramo i veselimo se. Kad toga ne bude, neće biti ni nas Makedonaca.

Na odlasku, u sunčano nedjeljno jutro, iz kafića na Bulevaru partizanskih odreda dopirala je pjesma zagrljenih Makedonaca “Bitola, moj roden kraj” kao slika za oproštaj od zemlje gdje vječno sunce sja, gdje je sve u redu i kad ništa nije u redu, gdje su ljudi unatoč svemu još uvijek srdačni i vesele se gostu, gdje slatka gorčina “t’ge za jug” simbolički ne teče samo u čašama i gdje ništa, ali baš ništa ne podsjeća na sjever.