Vozi šleper od 17 metara i 40 tona: Zbog kćeri sam se vratila u Hrvatsku, uživam u tome što radim

Na prvi pogled Slavica Janković (49) je jedna obična žena koja se u svome životu susreće s uobičajenim i svakodnevnim problemima za većinu žena u Hrvatskoj. Međutim, Janković je sve samo ne obična žena, a u to se sugovornik uvjeri vrlo brzo kada počne razgovarati s njom. Naime, ona je od djetinjstva velika zaljubljenica u kamione, što je rezultiralo time da ova Vukovarka već šest godina po prometnicama Europe vozi šleper. Ova samohrana majka 14-godišnje kćeri Milice je, uz prometnice širom Hrvatske, do sada vozila i u Engleskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji.

Ljubav iz djetinjstva

Prisjećajući se kako je došlo do toga da počne voziti šleper, kaže kako je u životu radila svašta pa i da je godinama vozila kombi s robom koju je potom prodavala. U međuvremenu se zaposlila u mesnici u Borovu, ali i mesnicama u Slavoniji i Istri. Taj posao je radila desetak godina, odnosno sve do trenutka kada je radi zdravstvenih problema morala pronaći drugi posao. U potrazi za novim poslom tada je otišla u Hrvatski zavod za zapošljavanje gdje joj je ponuđena mogućnost prekvalifikacije, a kao jedna od mogućnosti bila je i prekvalifikacija za vozača kamiona.

– Kada mi je to rečeno, nisam nimalo dvojila jer od djetinjstva sam voljela kamione. Kada sam bila dijete, znala sam stati s biciklom i gledati kako kamioni prolaze sve dok se ne izgube na horizontu. U konkurenciji od 70 kandidata upala sam među pet kandidata kojima će EU pokriti troškove prekvalifikacije i tako je sve počelo – kaže Janković.

Po završetku prekvalifikacije život ju je potom odveo u Englesku gdje joj živi sestra. Ondje je ubrzo dobila nacionalni broj za ostanak, ali i položila ispit da može voziti kamion po njihovim cestama te pronašla posao. Odmah potom počela je voziti po prometnicama širom Engleske i to vozeći lijevom stranom, kako se tamo i inače vozi. Kaže kako je posao bio dobar i odlično plaćen, ali i da se kći nikako nije mogla priviknuti na tamošnji život i školu. Zbog patnje kćeri i moždanog udara koji je preživio otac, koji je ostao polupokretan živjeti u Vukovaru, Janković je na kraju odlučila vratiti se u Hrvatsku i nastaviti tu živjeti. Počela je tražiti posao, ali kao da ju je sve nekako vuklo prema kamionima na što se na kraju i odlučila. Prvo je vozila za vukovarski tvrtku Vukovaršped da bi potom prešla u osječku prijevozničku tvrtku "Orao" za koju i danas vozi.

– Mogu reći kako se nisam pokajala i da radim posao koji volim. Radim za puno manje novca, ali je kći sretna i zadovoljna, a i bliže sam ocu koji je bolestan. Ja jednostavno uživam dok vozim i ništa mi nije teško. Radi kćeri i bolesnog oca zamolila sam samo vlasnika tvrtke da vozim ture na kojima ne moram prespavati kako bih se do navečer mogla vratiti kući. Izlaze mi maksimalno u susret, na čemu sam i zahvalna i to mi puno znači – ističe Janković.

Dodaje kako joj ništa nije teško te da često pomogne radnicima na viličarima da utovare teret, skine ceradu ili bilo što drugo što je potrebno da se posao brzo završi. Međutim, najteže joj pada čekanje na granicama koje je uobičajeno i protiv čega se ne može. Tijekom šest godina vožnje šlepera koji je dužine oko 17 metara i kada je pod teretom teži i 40 tona doživjela je i preživjela puno toga. Prisjeća se puknuća gume tijekom noći i njezina mijenjanja na cesti, prometnih čepova u velikim gradovima, vožnje po cestama pod snijegom i ledom… Dodatni problem je brza vožnja i neopreznost velikog broja sudionika u prometu koji, kako kaže, žure na sve strane pri čemu ne razmišljaju o posljedicama. U više navrata morala je naglo zakočiti kako bi izbjegla prometnu nesreću. Ukazuje i na veliku kolegijalnost velike većine vozača kamiona, ali dodaje da ima i onih koji na ženu za upravljačem kamiona gledaju drugačije i s predrasudama.

Gdje je skrivena kamera

– Uvijek ima i tih drugih koji su obični šovinisti kojima smeta što jedna žena vozi i parkira bolje nego oni. Ne interesiraju me takvi previše, ali to nikako nije kolegijalno. Nas žena trenutačno nema puno za upravljačima kamiona, ali nas, unatoč takvim razmišljanjima pojedinaca, ipak ima. Što me raduje. U kontaktu sam s više žena vozačica kamiona i, kada se čujemo, dijelimo naša iskustva. Žena za upravljačima kamiona je u zemljama zapadne Europe puno više i tamo je to postalo normalna pojava. Kod nas žena za upravljačima kamiona nema puno, ali vjerujem da će nas u budućnosti biti više – kaže Janković.

Ipak, ne krije kako je ovo iznimno stresan posao i da od svakoga vozača traži punu koncentraciju i sigurnost. Tereti se moraju dovesti do odredišta kakve god vani bile vremenske prilike. Sve to utječe i na nju tako da je ona u više navrata kući dolazila iscrpljena i umorna od svega. Znala je biti toliko umorna da je pri tuširanju imala osjećaj da joj se cijela kada u kupaonici ljulja, a poslije toga je još trebala biti i s kćeri i obići oca.

Kako god, Janković je, na prijedlog prijatelja iz Vukovaršpeda prijavljena za izbor nagrade "Naj radnik" za 2022. godinu koju organizira udruga Mali svjetionik iz Zagreba koja pobjedniku donosi i novčanu nagradu u iznosu od 100.000 kuna. U konkurenciji od 780 prijavljenih Slavica Janković je ušla u top deset kandidata. Odluku o izboru za "Naj radnika" donijet će građani svojim glasovima.

– Nisam ni znala da sam prijavljena sve dok me nije nazvala voditeljica projekta. Mislila sam da je riječ o nekoj šali ili skrivenoj kameri, ali kada je rekla da me prijavio kolega iz Vukovaršpeda, vidjela sam da ipak nije riječ o šali. Kako god, iznimno mi je drago što je netko prepoznao moj rad i trud, ali i što sam ušla među deset najboljih kandidata. Tih 100.000 kuna je super, ali bez toga novca sam i do sada živjela. Kada bih mogla birati između tog novca i statue za pobjednika, odabrala bih statuu jer bi to značilo puno mome ocu koji je bio vrijedan i radišan čovjek i koji je moj životni idol – zaključila je Janković.