Vranjićki Salonit: Azbestoza sije smrt, tko je sljedeći?

Za njih smrt nije sablasna prikaza, crna figura s kosom u ruci, već prolaznik kojeg često susreću. Dođe smrt, uzme nekog od njihovih bivših kolega s posla, tiho nestane, pa se opet vrati... Tužno je, ali istinito; bivši zaposlenici vranjičkog Salonita i tvornice Azbest iz Ploča doslovce svakodnevno smrti gledaju u oči i čekaju svoj red!

Po njihovim evidencijama, u posljednja dva tjedna umrlo je pet radnika Salonita, dok u Pločama zbrajaju već osam preminulih ove godine, čak četvero u posljednjih pet dana!

Za njih nema sumnje, za sve je kriva azbestoza, nelječiva bolest uzrokovana udisanjem prašine ili vlakana azbesta od kojeg su godinama izrađivali proizvode. Azbestoza je “temelj” na kojem nastaju razni karcinomi i druge bolesti od kojih bivši radnici umiru.

Krumpir u vreći azbesta

– Već sama azbestoza je patnja. Kad se “minja vrime”, čini mi se da će duša izać’ iz mene! Brat mi živi na 4. katu, jedva se popnem, zadišem se, moram tri puta stajat. A još gledat kolege da umiru... – priča nam Braco Gradac, tajnik Društva žrtava azbesta iz Ploča.

– Kroz tvornicu je prošlo oko četiri tisuće ljudi, a u našoj udruzi imamo 700 oboljelih od azbestoze koji od države traže odštetu – napominje Smiljan Batinović, predsjednik Društva.

Njih dvojica uime radnika iz Ploča vode bitku s državom. Za razliku od Vranjičana, oni uz odštetu za bolest traže još i zaostale te otpremnine koje nisu dobili zbog stečaja tvornice.

– Znamo u kakvoj je situaciji država, ne postavljamo zato nerealne zahtjeve. Samo želimo novac da možemo vratiti dugove, da nam ne ostaju djeci. Onda možemo mirno umrijeti – potresnu istinu iznosi Gradac.

No, to nije nimalo lagan posao. Sumnjaju u spregu politike i medicinskih stručnjaka, država pokušava izbjeći ili barem smanjiti plaćanje odšteta koje mnogi traže. A za to vrijeme ljudi umiru.

– I pulmolozi i radiolozi dali su ljudima nalaze da imaju azbestozu, no medicina rada i HZZO takve su zaključke redovito odbijali. Samo želimo da nas država prestane maltretirati i da nas obešteti – kaže Gradac.

Brojne su obitelji u Pločama imale smrtni slučaj za koji krive azbestozu; prošle je godine od te bolesti, priča Batinović, umrlo 26 ljudi. Najteža je tragedija pogodila obitelj Žderić.

– Od azbestoze mi je umro muž Mladen, njegova dva brata Ante i Milenko, te sestra Zdenka, udana Samardžić. Sada je u teškom stanju i njezin suprug Jakov – sasvim mirno nam je ispričala Kata Žderić. Čak je 25 godina radila u tvornici Azbest, od opasnog materijala izrađivala s kolegama kvačila i kočnice za kamione. I ona ima azbestozu. – S mačem nad glavom, tako živim. I čekam svoj red – uvjerena je Kata.

Njezine riječi potvrđuju Luka Vlasović i Ante Puljan, i oni boluju od azbestoze.

Situacija u Pločama dodatno je otežana činjenicom da su radnici iz kruga tvornice iznosili stvari kontaminirane azbestom. Poput vreća u kojima im je stizao azbest na preradu, a oni su u njih kasnije pakirali - krumpire!

Tako su, teoretski, čestice azbesta udisali i ljudi koji nisu radili u tvornici.

A koliko se tek azbestnih proizvoda, poput onih čuvenih ploča koje su korištene kao pokrov krovova kuća, nalazilo i još se nalazi diljem doline Neretve.

– Same po sebi te ploče i cijevi nisu opasne, no u slučaju njihove erozije oslobađaju se u zrak čestice koje jesu. Stvari se kreću, azbest zbrinjava, no ima tu još mnogo posla – priča nam Ana Musa, čelnica ekoudruge Lijepa naša Neretva, pokazujući azbestnu kasetu na mjesnom odlagalištu. Sve je napravljeno po propisima, vreće s azbestom naslagane u kasetu, prekrivene zaštitnim slojem. No samo što smo bacili pogled na drugu stranu kasete, ugledali smo još desetke vreća s azbestom, potpuno otkrivene!

– A sve ovo vjetrovi raznose! Strašno – neugodno je Musu iznenadio prizor.

Još jednu činjenicu vrijedna ekološka aktivistica nikako ne može shvatiti. – Toliko je ljudi umrlo u posljednje vrijeme, a nitko iz lokalne vlasti nije se oglasio – čudi se Musa. No i to se može shvatiti ako se zna tko vlada Pločama. – Zna se, HDZ – stigao nam je odgovor.

A Vranjičani se ne boje ni HDZ-a ni ikakve druge vlasti, ne plaši ih ni policija. Predvođeni Jozom Marićem i drugim sindikalcima idu u akcije koje redovito prate svi mediji. Laćali su se toljaga, a prijetili i da će pravdu uzeti u svoje ruke tražeći odštetu. U četvrtak su zavarili vrata bivših pogona, prethodno izbacili djelatnike tvrtke koja je, tvrde nezakonito, dobila posao dekontaminacije tvorničkog kruga.

To je plaća političara!

Ali to ne mijenja činjenicu da ih je svaki dan sve manje. Radnici Salonita posebno su ogorčeni na državu, koja im za izgubljeno zdravlje nudi tek 30.000-60.000 kuna odštete.

– Da, 30.000 kuna nam nude za izgubljeno zdravlje. Onoliko koliko mjesečno zaradi dobar političar, to je nama odšteta za cijeli život – ne može se tome načuditi Vijeko Mihelić, koji je 35 godina proveo u Salonitu. Iza sebe ima kemoterapije, liječenje tumora za koji je, kaže, kriva azbestoza. – Sad se osjećam dobro, borim se – kaže Mikelić.

Vranjičani pričaju da se za opasnost koju predstavlja azbest i samu bolest pročulo sedamdesetih godina. No, što uprava tvornice, a što i liječnici, tajili su im, tvrde radnici, pravo stanje, pa čak i skrivali nalaze. A sada im, posebno ih boli, država za koju su se borili uskraćuje pravednu odštetu za izgubljeno zdravlje. – Jedan je naš kolega na sudu dobio spor i odštetu od 30.000 kn.

Odvjetnik koji ga je zastupao vodio je i drugi spor čovjeku kojeg je ugrizao pas. Taj je dobio gotovo dvostruko veću odštetu. Eto koliko vrijede naše zdravlje i naš život – priča nam Boris Bašić, koji je u Salonitu radio 35 godina.

A smrt i dalje dolazi, uzme nekoga i tiho ode. I vrati se... I vrati se... I vrati se...