Ovim dokumentom (Mein Testament) izbaštinjujem ovog mog supruga, pošto i onako šnjime već kroz godine ne podržajem bračnu zajednicu, te podjedno odredjujem, da on za slučaj moje smrti iz nikakvog pravnog naslova nema nikakvog prava na moju ostavštinu – napisala je u svojoj oporuci kontesa Klotilda Buratti, rođena Vranyczany-Dobrinović.
Klotilda je bila kći Ambroza ml. Vranyczanyja, jednog od utemeljitelja Matice ilirske (današnja Matica hrvatska) čiji je predsjednik bio osam godina.
Iako rastava u plemićkim obiteljima nije bila moguća, Klotildi je prvoj iz obitelji to pošlo za rukom pa je njezin brak s dr. Ivanom Burattijem bio poništen ispravom iz listopada 1875. godine. Kontesa Klotilda bivšeg je supruga isplatila u nekretninama i dionicama, a izvršiteljm oporuke imenovala je odvjetnika Dragutina pl. Gvozdanovića s kojim je, na užas svoje obitelji, živjela u izvanbračnoj vezi. Ipak, iako su tu ljubav osuđivali, Vranyczanyjevi su često posezali za Gvozdanovićevim odvjetničkim uslugama pa je tako on bio izvršitelj oporuke Klotildina bratića Ljudevita Vranyczanyja, zaljubljenika u fotoaparat, kojim je ovjekovječio brojna događanja u obitelji i čije su fotomontaže odavno ušle u povijest fotografije te strastvenog kolekcionara umjetnina koji je s omiljenim portretistom imućne obitelji, slikarom Vlahom Bukovcem, bio suosnivač Društva hrvatskih umjetnika. Gvozdanoviću je Klotilda ostavila na doživotno uživanje palaču Dverce u Zagrebu.
Isječak je to iz života plemićke obitelji Vranyczany-Dobrinović, protagonista najuzbudljivijih događanja u hrvatskoj povijesti, koji su se u 15. stoljeću selili bježeći od Turaka, četiri stoljeća kasnije sukobili s Francuzima u Dalmaciji, čiji su preci imali veliku ulogu u ilirskom pokretu, a značajne su i njihove veze s Habsburgovcima, ali i aktivnosti u diplomaciji neovisne Hrvatske, poput Janka Vranyczanyja-Dobrinovića, prvog ministra turizma te kasnije veleposlanika RH u Belgiji. S druge strane, Vranyczanyjevi su bili veliki mecene i donatori, podupirali su rad karitativnih društava, za njih su najpoznatiji arhitekti gradili velebna zdanja, a u gradovima u kojima su živjeli – Stari Grad na Hvaru, Senj, Rijeka, Karlovac i Zagreb – te u Hrvatskom zagorju gdje su imali dvorce za odmor, bili su pokretači društvenog života. Njihov doprinos hrvatskoj kulturi izniman je. Jednostavno rečeno: veličanstveni Vranyczanyjevi. Upravo to je i naziv jučer otvorene izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt čija je autorica dr. sc. Marina Bagarić, a u čijem su nastajanju sudjelovali brojni stručnjaci.
– Prije tri godine počele su pripreme, posljednju godinu su se intenzivirale – govori nam ta muzejska savjetnica, voditeljica Zbirke arhitekture i Zbirke keramike Muzeja za umjetnost i obrt, uvodeći nas u svijet slavne obitelji. Prvi spomen na njih datira još iz 13. stoljeća i ubrajaju se u najstarije hrvatske plemićke obitelj. Kao prvi nedvojbeni pripadnik obitelji uzima se knez Stjepan Dobrinović koji se 1339. oženio Cvjeticom Branković podrijetlom iz Jajca. Imali su sinove Petra – čiji je stariji sin bio utemeljitelj bosanske, a mlađi grčko-dalmatinske loze – i Jurja, čije se ime spominje 1391. godine u ispravi bosanskog kralja Stjepana Dabiše.
Prezime mijenjalo oblik
Valja reći i da je kroz povijest prezime obitelji mijenjalo oblik, a kada je senjsko-severinska grana dobila austrijsko plemstvo pa ih je potom car Ferdinand II. proglasio vitezovima Austrijskog Carstva, postali su Vranyczany von Dobrinovich, što je pod utjecajem hrvatskog narodnog preporoda promijenjeno u današnju kroatiziranu inačicu.
Malo iz povijesnih zapisa, malo iz obiteljskih priča vezanih uz to davno doba, a u kojima se spominje i da se Petrova unuka Ljiljana iz zarobljenice strpane u harem sultanove palače prometnula u omiljenu sultanovu ženu, ispisana je priča o bosanskom podrijetlu i dalmatinskoj povijesti obitelji. Pisali su o njoj i njezini članovi – Ambroz stariji na svom imanju u Severinu 1859., Ivan (Giovanni) u Trstu 1864., Giorgio mlađi u Rijeci 1912. godine.
I tako rekonstrukcijom tih davnih dana utvrdilo se da su se, kad su u 15. stoljeću iz turske Bosne pobjegli, preci ove obitelji prezivali samo Dobrinović. Stoljeće kasnije, doselivši se u Postire na Braču i Stari Grad na Hvaru, pčeli su koristiti i etničko prezime Vranjican (u Vranjicu kod Splita imali su posjed po kojem su stekli plemićki pridjevak). Na Hvaru se rodio Šimun Vranjican, začetnik brodarske tradicije obitelji i jedan od predvodnika hvarskog ustanka protiv Francuza. Iako je ustanak uspio, Austrija je Hvar ipak predala Francuzima, zbog čega je Šimun prodao brod i sa sinom otišao k rođaku u Senj. Zatim odlaze u Rijeku gdje sa svojim jedrenjacima prevoze hrastove trupce i žito, otvarajući podružnice trgovine u Senju i Karlovcu. Šimunovi sinovi Nikola i Ambroz ml. Vranyczany doselili su se u Karlovac i oženili se sestrama iz stare karlovačke obitelji Modrušan. U povijesti je ostalo zapisano da su ova dvojica pripadnika karlovačke grane obitelji bili istaknuti ilirci, utemeljitelji Narodne čitaonice, da su financijski podržali osnutak Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, uplativši svaki po 1000 forinti srebra. Ambroz ml. prijateljevao je s biskupom Jurjem Strossmayerom na čiju je inicijativu Akademija i osnovana. A na inicijativu biskupa Jurja Haulika, Nikola i Ambroz ml., s ciljem unapređenja poljoprivrede, utemeljili su Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo 1841. godine u biskupovu dvoru.
Zaslužna je ta obitelj i za transformaciju zagrebačkoga kazališta iz dotad germanofilske u hrvatsku nacionalnu instituciju. Društvene kronike o njima bilježe da su bili priređivači raskošnih zabava i “živih slika” – zabava za koje se cijelu godinu osmišljavala tema i od skupih tkanina šivali kostimi koje su oblačili samo za tu jednu jedinu prigodu. Prijateljske i ženidbene veze povezivale su ih s najvišim, dvoru bliskim, krugovima bečkoga društva i gotovo sa svim značajnim hrvatskim plemićkim obiteljima – Türk, Kulmer, Halper Sigetski, Hellenbach, Buratti, Kiepach, Barac Repenjski.
– Radi osiguranja ugleda i društvenog položaja ponekad su pripadnici plemstva sklapali brak s rođacima u prvom i drugom koljenu. To nije bio prvi izbor, ali se od toga nije zaziralo. Brak među rođacima nije se smatrao neprikladnim i bio je bolja opcija nego udaja za muškarca koji nema besprijekorno rodoslovlje. U obitelji Vranyczany-Dobrinović zabilježeno je nekoliko takvih slučajeva. Šimun se na Hvaru 1790. oženio Rakelom, kćeri svojeg strica Mattea. Ljudevit se 1879. oženio Olgom Vranyczany, kćeri svoga strica Ivana Antuna. Njihova kći Ada također se 1919. godine udala za rođaka, grofa Aleksandra Kulmera, unuka očeve sestre Hermine – napisala je u katalogu koji govori o umjetničkom, povijesnom i političkom okviru veličanstvenih Vranyczanyjevih kustosica Muzeja za umjetnost i obrt Andrea Klobučar koja je za izložbu obradila temu o životu žena u obitelji Vranyczany-Dobrinović.
Adina izvanbračna veza
Kad govori o ženama u toj plemićkoj obitelji, kustosica Klobučar kao iznimno bitnu ističe Franciscu udanu Čaić, sestru Ambroza ml. i Nikole, Šimunovu najstariju kćer. Francisca se u Sisku udala za trgovca i brodovlasnika riječnih brodova Mihaela Čaića. Brak je bio sretan, no kratkotrajan. Nakon Mihaelove smrti, Francisca je odlučila preuzeti suprugov posao, što je bio veliki iskorak u muški javni prostor. Kako je dobro poslovala svjedoči i to što su nakon njezine smrti braća naslijedila pozamašan imetak. Andrea Klobučar kaže da su plemkinje u to doba živjele u svojevrsnom zlatnom kavezu. I žene u obitelji Vranyczany-Dobrinović ispunjavale su svoje tradicionalne uloge – znale su reprezentirati obitelj, roditi nasljednika, i biti zanimljive družice svom suprugu. I njihov je život bio organiziran i podijeljen na zimsku društvenu sezonu, ljetni odmor, jesensku sezonu (koja je uključivala i lov) te Božić u krugu obitelji. Ipak, u velikoj su se mjeri Vranyczanyjevke razlikovale od ostalih hrvatskih plemkinja jer su prkosile toj tradicionalnoj ulozi koja im je bila nametnuta pa su se “drznule” osim u društvenom i kulturnom eksponirati i u poslovnom životu. Da su bile “drukčije” svjedoči i to što se upravo Josefina Vranyczany nepunih mjesec dana nakon izuma W. C. Röntgena usudila biti “modelom” profesoru Peteru Salcheru, pristavši staviti ruke na kasetu i tako se podvrći eksperimentu rendgenskog snimanja. Osamdeset godina nakon što je to pošlo za rukom Francisci, poslovni je uspjeh požnjela i supruga Ambroza Vranyczanyja, Wanda Marija Magdalena Ida (Dedee), prva Hrvatica koja je dobila diplomu Montessori-pedagoga, za što se školovala u Londonu. Dedee Vranyczany je 1934. godine otvorila prvi Montessori dječji vrtić u Hrvatskoj. Tradicionalno ograničenje koje je branilo rastavu braka osim Klotilde “prekršila” je i Ada Vranyczany-Dobrinović koja je samo nakon nekoliko mjeseci braka napustila supruga, grofa Aleksandra Kulmera, otišavši s njegova imanja u Cerniku. Na zgražanje obitelji, u vili koju je kupila u Mariboru živjela je u izvanbračnoj vezi s Napoleonom Špun-Strižićem sve do njegove smrti 1945. godine. Iznimnio lijepa i profinjena, Ada je bila muza i inspiracija mnogima pa su je, dok je plemstvo tog doba plaćalo usluge atelijera, fotografi oblijetali. Upravo je Ada bila miljenica oca Ljudevita koji je i sam fotoaparatom bilježio njezino odrastanje. Njegove fotografije te slike koje su za njega osim Vlahe Bukovca slikali i Mirko Rački, Nikola Mašić, Celestin Medović, Tomislav Krizman i drugi posjetiteljima izložbe pomoći će da si dočaraju koliko su zapravo bili veličanstveni Vranyczanyjevi.
>>Preminuo Janko Vranyczany Dobrinović, prvi hrvatski ministar turizma