Kada je prije otprilike godinu dana došla u Zagreb iz dalekog Brazila, Nathalia Mocivuna Nascimento nije znala ni riječ hrvatskog jezika.
Znala je jedino da je Hrvatska zemlja u kojoj želi živjeti. I kao što su njezini prabaka i pradjed s Korčule otišli trbuhom za kruhom u Sao Paulo, danas, sto godina kasnije, njihova praunuka, dvadesetogodišnja Nathalia, odlučila se vratiti svojim korijenima.
Pronašla rodbinu
– Moja obitelj ne želi više živjeti u Sao Paulu. Situacija je teška, mnogo je opasniji život nego u Hrvatskoj, ali i znatno stresniji. Ja sam u Hrvatsku došla prva i, kad se snađem, nadam se da će za mnom doći i moja majka i desetogodišnji brat koji su ostali u Brazilu. Znam da bih u Sao Paulu mnogo više zarađivala kada bih završila fakultet da sam ostala, ali nije samo to bitno – kaže Nathalia.
Već je poprilično dobro naučila i hrvatski jezik zahvaljujući programu učenja jezika Croaticum, nakon čega se upisala i na zagrebački Tekstilno-tehnološki fakultet. Hrvatskom je oduševljena, pogotovo ljudima koji joj u svemu, kaže, pomažu. A pronašla je davno "izgubljenu rodbinu" na Korčuli.
– Otišla sam jedan dan sama na otok jer sam željela pronaći svoju obitelj. Uz pomoć župnika, kojemu sam rekla ime svoje prabake Ivke Stipković, našli smo moju rodbinu kojoj sam potom doslovce pokucala na vrata i rekla im tko sam i što sam. Bili su oduševljeni, lijepo su me primili i sada smo u kontaktu – kaže Nathalia. Na život u Hrvatskoj brzo se navikla. Živi u domu na Savi, ima dečka, vikendom idu na izlete, obilazi hrvatske gradove. Priroda je, kaže, oduševljava, a navikla se i na svakodnevno ispijanje kava.
– U Brazilu kavu nisam ni pila. Ovdje u Hrvatskoj svi zovu na kavu nakon predavanja pa sam se i ja prilagodila – kaže Nathalia.
Kažu da se čovjek s tri identiteta često odluči za jedan. Ja sam oduvijek znala da želim živjeti u Hrvatskoj
Njena priča nije usamljen primjer jer sve je više ljudi hrvatskog podrijetla, čije su prabake, djedovi, roditelji otišli iz Hrvatske, koji se danas odlučuju na povratak. Među njima je i Martina Rajić, kći Hrvata i Talijanke koja se rodila u Italiji, a kao beba preselila se u Austriju gdje je provela punih 27 godina. U Grazu je završila pravni fakultet, nakon kojeg je tri godine radila u jednom odvjetničkom društvu u Beču. No, unatoč karijeri i dobroj zaradi, sve je ostavila i došla u Zagreb.
– Kažu da se čovjek s tri identiteta često odluči za jedan. Ja sam oduvijek znala da želim živjeti u Hrvatskoj. Srce me je tu uvijek vuklo. U Hrvatskoj sam imala rodbinu, a na moru imamo kuću, tako da sam ionako često bila tu – kaže Martina koja će uskoro proslaviti 29. rođendan.
Život u Zagrebu obožava. Čim je došla, upisala je i poslijediplomski studij, a otvorila je i svoju tvrtku Linqua legis u kojoj radi kao sudski tumač za njemački jezik. Aktivna je članica nedavno osnovane Hrvatske udruge žena u pravnoj profesiji. Odluka da se preseli nije joj, kaže, bila teška, a olakšala ju je i činjenica da joj u Zagrebu živi i dečko s kojim je prije održavala vezu na daljinu.
– Mislim da sam donijela dobru odluku. U Beču bih definitivno mnogo više zarađivala, ali to nema veze. U Hrvatskoj ljudi imaju tu neku toplinu, mentalitet je potpuno drukčiji, meni više odgovara, više se ljudi druže... – kaže Martina na perfektnom hrvatskom koji je, kaže, najbolje naučila kroz pjesme Olivera Dragojevića i dalmatinskih klapa koje su se slušale u njenom domu.
Novac nije bitan
Daleku Ameriku Zagrebom je zamijenila i 32-godišnja Marija Durakovich. Rodila se u Detroitu, kamo joj se tata, Hrvat iz Slavonije, preselio s obitelji kad je imao 16 godina. Mamu, također Hrvaticu, upoznao je igrom slučaja u SAD-u kada je došla na jednu svadbu. Marija u Hrvatskoj nikada nije živjela. Ali je svako drugo ljeto, kaže, provodila po dva mjeseca u Zagrebu kod bake.
– Plakala sam svaki put kad bih odlazila natrag u Ameriku. Uvijek sam željela da se obitelj vrati u Hrvatsku i da tu živimo. Na kraju mi se želja i ostvarila. Ja sam došla prva, prije šest godina, a danas mi tu žive i roditelji – kaže Marija koja je prije selidbe u Zagreb živjela u Atlanti, gdje je bila profesorica u jednoj srednjoj školi.
Prvi dani u hrvatskoj metropoli nisu joj, kaže Marija, bili nimalo laki. Nije imala ušteđevinu, a još je morala vraćati i svoj studentski kredit koji je podigla u SAD-u. Na kraju se ipak snašla i danas radi kao koordinatorica za međunarodno regrutiranje na jednom privatnom fakultetu.
– Nikada se u SAD-u nisam osjećala kao Amerikanka. S druge strane i ovdje odskačem, ali to je sindrom ljudi koji su otišli. Sve u svemu, život u Hrvatskoj ima više prednosti i to je nešto što sam odmalena željela – kaže Marija. U Zagrebu je već stekla prijatelje. Druži se s Hrvatima, ali ima i prijateljice koje su u Hrvatsku došle iz nekih drugih zemalja, kao i ona. Otkako je otišla, u SAD se nije vraćala i to joj, kaže, ne pada teško.
Plakala sam svaki put kada bih odlazila natrag u Ameriku. Uvijek sam željela da se obitelj vrati u Hrvatsku
Svim ovim mladim ženama od iznimne je pomoći u njihovoj namjeri da dođu u Hrvatsku i tu pokrenu svoje nove živote bio Državni ured za Hrvate izvan RH. Prema riječima predstojnice Ureda Darije Krstičević, jako se puno naših ljudi iz dijaspore vratilo u Hrvatsku. Najviše iz Južne Amerike, SAD-a i Australije. Zbog toga, uvijek naglašava, rad s Hrvatima izvan domovine nije trošak, nego ulaganje. Najčešće se, kaže Krstičević, vraćaju mladi, visokoobrazovani ljudi, ali i umirovljenici koji žele živjeti u svojoj Hrvatskoj nakon radnog vijeka.
– Taj val useljavanja jedan je kontinuiran proces i vjerujem da će u budućnosti biti još značajniji. Hrvatskoj su potrebni ljudi te će se, po mojem mišljenju, ali i mišljenju struke, na tom polju morati posebice raditi. Važnost potencijala tri i pol milijuna Hrvata koji žive izvan Hrvatske prepoznata je i zbog toga su poduzeti i konkretni koraci – doneseni su Strategija i Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske te je osnovan i državni ured. Stvorene su pretpostavke za učinkovitije i čvršće povezivanje Hrvatske s Hrvatima izvan njezinih granica – kaže predstojnica.
Važno je, naglašava, kontinuirano održavati i jačati veze i međusobnu povezanost s Hrvatima izvan domovine, a to je upravo ono što Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske čini – različitim programima, koji su prilagođeni specifičnim potrebama pojedinih hrvatskih zajednica unapređuje suradnju između Republike Hrvatske i Hrvata koji žive izvan njezinih granica.
– Često Državni ured slikovito opisuju kao most koji je napokon izgrađen i koji olakšava komunikaciju i prohodnost u oba smjera. Most koji čvrsto i trajno spaja domovinsku i raseljenu Hrvatsku – zaključuje Krstičević.
>>Znanstvenici Ewa i Boris posao u Americi zamijenili životom na selu pokraj Pakraca
Baš lijepo. Mladi pametni neopterećeni ljudi. Svi oni imaju svoju priču i osobno traže svoju sreću!