Vratimo se vjeri u sebe, a ne u vladajuću elitu

Bilo mi je veliko zadovoljstvo što sam mogao biti na 300. Sinjskoj alki. Možemo uistinu biti ponosni na baštinu na koju nas taj plemeniti događaj podsjeća. Slavi se vjernost, hrabrost, odlučnost, domoljublje i druge kreposti koje su tako nužne za svako društvo. Upravo su te vrline omogućile Hrvatima da opstanu na ovim prostorima tijekom najtežih razdoblja naše povijesti. Moglo se primijetiti da su i ove godine političari bili glavne zvijezde na Alki. Novinari i kamere pratili su ih i tražili izjave. Naslovi novina sljedećeg dana govorili su nam tko je dobio pljesak, a tko nije. Tako je slično bilo i za Dan domovinske zahvalnosti, pobjede i hrvatskih branitelja u Kninu. Sve to govori o visokom stupnju politizacije našeg društva jer se stvara dojam da sve ovisi o političarima, da su oni svemoćni itd. Međutim, kad malo više razmišljamo o sudbonosnoj bitki koja je dobivena protiv osmanskih osvajača prije 300 godina, možemo zaključiti da je konačni ishod malo ovisio o političarima toga vremena. Zagovorom čudotvorne Gospe Sinjske, najzaslužniji su bili vojnici Cetinskoga kraja koji su vjerovali da zaista mogu pobijediti nadmoćnog neprijatelja (omjer snaga bila je otprilike 700 Sinjana naspram nekoliko desetaka tisuća Turaka) i uspjeli su.

Je li se išta promijenilo sve do danas? Iste kreposti, koje su bile presudne u borbi za opstanak protiv Osmanlija, osigurale su nam pobjedu u Domovinskom ratu. Često čujem od naših branitelja kako su kao vrlo mladi ljudi bili neustrašivi pred nadmoćnim neprijateljem te da su se mnogi borili s krunicom oko vrata. Kako gledamo na taj fenomen? Je li to bilo stanje nacionalističke histerije ili odraz zdravog domoljubnog i vjerskog poriva? Vojni mimohod u Zagrebu pružio je priliku da se zajedno sjetimo tih dana te da mlađi naraštaji izraze zahvalnost za sve ono što su im stariji omogućili. Glavna poruka bila je miroljubiva izražena kroz opravdani ponos. Zašto ne slaviti junaštvo u ratu?

Irski pisac i političar Edmund Burke, otac modernog konzervativizma, tvrdio je da identitet svakog naroda uključuje i “sporazum” između živih i mrtvih tako da moramo uvijek biti svjesni da stvari nisu nastale s nama, nego da današnje prilike mnogo ovise o odlukama i ponašanju naših predaka. Dakle, htjeli to ili ne, nasljeđujemo sve, od najboljeg do najgoreg što je prethodilo našem vremenu. To vrijedi kad je riječ o ratnim pobjedama, ali i za dugove koje se stvaraju mimo naše volje, a moraju se kad-tad vratiti. U hrvatskom slučaju to, naravno, uključuje i sve što se događalo tijekom vladavine komunističke Jugoslavije. Ovo spominjem jer su mnogi pisci upozoravali na to da je komunizam u praksi sustavno potkopavao moralne kreposti i prisiljavao ljude da čine male, ponekad velike, kompromise kako bi preživjeli. Kako je moguće da je narod, koji je imao snage obraniti i osloboditi zemlju u gotovo nemogućim okolnostima, danas se jedva nosi s izazovima tržišnog gospodarstva? Što se dogodilo?

Moramo se vratiti temeljnim stvarima i vjeri u sebe, a ne u vladajuću elitu. Političari, po naravi stvari, žele biti popularni i žele zadržati što više moći u svojim rukama kako bi mogli nama upravljati. Žele biti traženi kako bi nam teškoće “riješili”, od upisa djeteta u vrtić do prvog zapošljavanja. Brinu se za nas kao medicinska sestra jer misle da nismo sami u stanju odrediti svoje živote. Ali ne smijemo se zavaravati. Kreposti, pa i svaki osobni uspjeh u životu, zahtijevaju vrijeme i imaju svoj početak u obitelji, ne u široj političkoj zajednici. Danas se malo govori u javnom prostoru o krepostima, pa mi mladi ljudi često kažu da nikad nisu čuli tu riječ. Riječ je o moralnim izvrsnostima koje nastaju ponavljanje dobrih djela, tako da s vremenom postanu dio karaktera određene osobe. Dakle, riječ je o mukotrpnom procesu koji zahtijeva puno roditeljskog strpljenja, ali i ljubavi jer oni imaju najvažniju ulogu u formiranju karaktera djece.

Ne možeš političkom odlukom “stvoriti” hrabre i dobre vojnike, tako je i s građanima u svakodnevnom životu. Postavlja se pitanje služi li politika kao podrška obitelji u stvaranju novih naraštaja ili potkopava obitelj? Misli li itko da naši političari, primjerice, zaista mogu riješiti demografsku katastrofu koja nam prijeti? Čini se da su uzroci naših nevolja puno dublji, tako da ćemo morati tražiti rješenja negdje drugdje, negdje iznad politike. To negdje je, naravno, duhovna sfera priznajući tu stvarnost ili ne. Možda nam Velika Gospa, koju upravo slavimo diljem Hrvatske, a ove godine najsvečanije u Sinju, može biti poticaj da nešto više razmišljamo o ovoj činjenici.

>>Premijera filmova "Alka" 
i "Mirna ruka i srida pada"

>>300 godina Alke: Knjiga o velikoj alkarskoj tradiciji puna je povijesnih pikanterija