Kako Hrvatska može naprijed uz sve te Bebiće, Šekse, Mesiće i Lončare, koje, gle čuda, povezuje i nekadašnja komunistička prošlost?
Kako će mladi imati volje za politiku kraj njih takvih? Možemo zaključiti da dinosauri nisu izumrli jedino u Hrvatskoj. Jer u svekolikom provjetravanju hrvatskog društva, u kojemu poput žednih pustinjaka čekamo investicijske kapi spasa, nova radna mjesta, pravedniju Hrvatsku i poželjniju za život i budućnost naše djece, kao da zaboravljamo da će obnova biti nemoguća na bilo kojem planu ako ne obnovimo i političku scenu mladim političarima, neopterećenima prošlošću i čistih ruku, koji politiku ne vide samo kao sredstvo vlastitog probitka i bogaćenja.
Dokad će okradena i intelektualno devastirana Hrvatska trpjeti iskompleksirane i preplašene političare i slušati njihove isprazne poruke?
Tako sam svojedobno pisao u jednoj kolumni kada sam polemizirao s Vladimirom Šeksom o njegovoj ulozi u povijesti mlade hrvatske demokracije, o njegovim pravnim i inim marifetlucima. I ne samo njegovim. A danas bih rado Šeksa natrag za zakonopisca, ustavopisca, natrag zajedno s Matom Arlovićem, koliko god mislili i tvrdili i znali da su obojica mentalno naslijeđe bivšeg sustava koje nas i danas opterećuje. I vjerovali smo da nakon Šeksa ne može biti gore. A bome može. Zašto?
Opet se vraćam na toliko već spominjanu inicijativu o referendumu za definiranje braka u Ustavu. Svakome treba dati za pravo da misli drukčije i da želi drukčije, slagali se s time ili ne. No i ako ne mislimo isto, trebalo bi nam biti zajedničko da se borimo za demokraciju, vladavinu prava, poštovanje Ustava i zakona, a na kraju neka narod odluči kakvu državu želi, kakvu vlast želi, većina neka odluči, dakako uz punu zaštitu svake manjine. Jer u hrvatskom Ustavu stoji da u „Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“ te da „narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem“. Da, i neposrednim odlučivanjem, referendumom!
Kako je komitet partije zaključio da se oni uopće ne slažu s tom inicijativom, da ne žele takvo što u Ustavu, da ne žele glasovati, iako o tome nema glasovanja, ako referendum uspije, partija bi hitro mijenjala Ustav.
Partijski zadatak dobio je istarski esdepeovac Peđa Grbin koji pravo tumači kako Zoran Milanović želi čuti. Ili kako je Tito znao reći, da se ne treba držati zakona kao pijan plota. I u svemu tome objašnjavanju kako bi tekla procedura oko referenduma, Grbin sam sebi skače u usta. Pa prvo kaže kako je procedura takva jer da je „bitno da se Ustav ne mijenja prelako“. A onda bi on uime partije istodobno olako promijenio Ustav, kako se njima sviđa. Iako se još ne zna kako će se Ustavni sud očitovati oko formulacije pitanja i kako će na kraju proći referendum. Ali komitet je odlučio tako i drukčije ne može biti.
Grbinov glavni argument, a onda valjda i komitetski, jest da oni ne mogu biti za takvu inicijativu jer da im to ne dopušta njihova savjest. Ako je savjest u pitanju, zašto Grbin i drugi članovi partije ne kažu Milanoviću da on svojim načinom vladanja u ponor vodi i partiju i državu? Gdje im je tu savjest? Kako mimo savjesti mogu gledati najobičniji diletantizam na djelu u vlasti, nesposobnost na svim razinama? Gdje je ta savjest koja ne upire prstom u namještanje poslova partijskim podobnicima, na zapošljavanje prijatelja, rođaka? Kakva je to savjest koja previđa sve veće siromaštvo u narodu, dok se na vlasti bahato troši i razbacuje? Gdje je njihova savjest kraj tolikih tisuća mladih koji su napustili Hrvatsku u posljednje doba, samo zato što u svojoj domovini više i ne nalaze svoju budućnost? Što su učinili?
Istodobno „nova pravednost“ u liku i djelu Ive Josipovića ne čini ništa osim slatkorječivosti i pumpanja rejtinga. Što na sve kaže njegova savjest?