Igrala se šesta minuta, odbijena lopta sjela je na ljevicu Ferenca Puškaša koji je odapeo u malu mrežicu Tonija Tureka. Dvije minute poslije već je bilo 2:0. Nespretnu reakciju Tureka u vlastitom petercu iskoristio je Zoltán Czibor. Nitko od 62.500 gledatelja u Bernu tog kišnog 4. srpnja 1954. nije mogao zamisliti drugačiji epilog finala Svjetskog prvenstva od laganog kasa mađarske lake konjice, do danas najuvjerljivije reprezentacije u povijesti Mundijala koja je na tome turniru zabila nevjerojatnih 27 golova ili u prosjeku više od pet po utakmici, piše tjednik Max!.
Čardaš se već plesao na tribinama pogotovo jer su samo dva tjedna prije Mađari u skupini ponizili Nijemce sa 8:3. Uslijedio je, međutim, jedan od najvećih obrata u povijesti nogometa, već do 18. minute prežaljeni Nijemci su izjednačili, a onda je u 84. Helmut Rahn zabio za veleobrat. Žalit će se kasnije Mađari da ih je titule koštao i previd engleskog suca Williama Linga koji je u nadoknadi prvo priznao pa na sugestiju pomoćnika poništio regularan gol Puškaša za izjednačenje. Taj je poraz bio početak kraja "zlatne momčadi", reprezentacije koja je od 1950. do 1956., prije nego što se raspala nakon sovjetske intervencije u Mađarskoj, odigrala 50 utakmica i samo jednu izgubila. I to onu najvažniju!
– Bilo je puno glasina i paranoičnih fantazija, da smo prodali utakmicu za mercedesa svakom igraču, i sličnih besmislica. Kada smo se vratili kućama, policija i vojska su od nas tražile da ne izlazimo nekoliko dana dok se situacija ne smiri, tako da smo se držali podalje od očiju javnosti. Na ulicama su me ljudi gledali kao da imam neku zaraznu bolest – otkrio je Puškaš godinama kasnije.
"Čudo u Bernu" i propuštena šansa jedne od najboljih generacija u povijesti svjetskog nogometa poput prokletstva je pratilo Mađare više od šest desetljeća, zamalo uništila nogomet u toj zemlji. Istina, osvojili su Mađari još četiri olimpijske medalje (uključujući i zlata u Rimu 1960. i Tokiju 1964.), no ondje gdje se "računalo", na svjetskim i europskim prvenstvima, kasnije su se rijetko kada uopće i pojavljivali, a kamoli imali bitniju ulogu. Posljednji put su na velikom natjecanju nastupili 1986. kada na SP-u u Meksiku nisu prošli skupinu, na europskim prvenstvima nije ih bilo još od 1972. kada su na turniru na kojemu su igrale samo četiri reprezentacije bili posljednji, četvrti, s dva poraza.
I onda su uskrsnuli kada se malo tko nadao, u turbulentnim kvalifikacijama kroz su ih vodila čak trojica izbornika. Bez ijedne zvijezde u momčadi, s najsiromašnijim kadrom od svih reprezentacija koje su izborile Euro (svih 26 nogometaša koji su igrali kvalifikacije vrijedi 27 milijuna eura koliko i Mateo Kovačić sam), ali s jednim junakom neobičnog modnog izričaja koji će 1. travnja zagaziti u peto desetljeće života.
Gábor Király, u više anketa nezasluženo uvršten među pet najgorih vratara u povijesti Premiershipa, i njegova amajlija, siva ofucana trenirka uvučena u štucne koja je njegov zaštitni znak posljednjih 20 godina, u doigravanju su uništili Norvežane. U dobi u kojoj mnogi njegovi bivši suigrači već odavno odmaraju u zasluženoj mirovini, Király proživljava drugu mladost i s punih 40. će nastupiti na svom prvom velikom natjecanju. I kako god Euro završio po Mađare, Király će u povijest otići s barem dva rekorda. Otkako je 1998. debitirao za nacionalnu vrstu (a u debiju je u 4. minuti utakmice protiv Austrije skinuo jedanaesterac legendarnom Toniju Polsteru) sakupio je 101 utakmicu za mađarsku nogometnu reprezentaciju i izjednačio se s dosadašnjim rekorderom Jószefom Boszikom, a odigra li barem i minutu u Francuskoj, postat će i najstariji sudionik Eura u povijesti, godinu dana stariji od dosadašnjeg rekordera Lothara Matthäusa. Bit će to savršeni kraj jedne karijere jer ugovor sa Szombathelyjem, trenutačno trećeplasiranom momčadi mađarskog prvenstva u kojoj je prije 23 godine prvi put stao među vratnice, ističe mu sljedećeg ljeta. Iako iza sebe ima impresivan životopis sa 198 utakmica u Bundesligi (od kojih u 72 nije primio gol), četrdesetak nastupa u Premiershipu, silnim sezonama provedenim u 2. Bundesligi i Championshipu, ono po čemu će nogometni svijet još dugo pamtiti Királyja njegova je siva trenirka.
– Igram u njoj još od 1996. Nosio sam do tada crnu trenirku, ali nije preživjela pranje pa sam morao uzeti sivu. Ostali smo neporaženi idućih osam-devet utakmica i od tada je nosim, ona je moja amajlija i to se neće promijeniti – otkrio je jednom Király koji se nije dao smesti ni na konstataciju kako u takvoj kombinaciji nije baš najljepša pojava na terenu.
– Ja sam vratar, ne maneken – kazao je.
Mnogi pogrešno navode da Király posljednjih 20 godina nosi istu trenirku. Istina je da ih je mijenjao, ali sve su morale biti sive i za broj veće.
– Sve se svodi na udobnost. Igrao sam na travi koja je bila smrznuta tijekom zime, a noge su sklone ozljedama pri padu na takav teren. Pokušao sam, istina, nositi šorc u Njemačkoj, ali nije mi odgovaralo, nisam se osjećao udobno. Naposljetku, konačan je rezultat važniji od izgleda – objasnio je Király.
Mađarska je u nogometnoj euforiji kakva je nije tresla još od 1985. kada je Videoton igrao finale tadašnjeg Kupa Uefe, a slavlje kvari tek neizvjesnost oko toga tko će voditi reprezentaciju na Euru. Koliko je Savez vjerovao njemačkom trenerskom dvojcu Bernd Storck - Andreas Möller potvrđuje i to da su ugovor potpisali samo do kraja kvalifikacijskog ciklusa.
– Nama je ugovor trajao do kraja kvalifikacija i još ne znamo hoćemo li nastaviti suradnju. Tek trebamo sjesti i razgovarati – kazao je Möller, nekoć sjajni nogometaš dortmundske Borussije i Juventusa koji je s reprezentacijom Njemačke bio svjetski (1990.) i europski (1996.) prvak, a danas desna ruka mađarskog izbornika Storcka, bivšeg suigrača iz Borussije D. s kojim je u sezoni 1988./89. osvojio njemački Kup.
>> Mađarska izbacila Norvešku i nakon tri desetljeća ide na veliko natjecanje!