Vrh države ignorira strah od migracija

Živimo u dobu intenzivnih i masovnih migracija. I Hrvati su u prošlosti, a i danas tomu daju svoj doprinos pa nam i iseljena Hrvatska nije mala, što zbog politike, rata i ekonomskih razloga. Hrvati jako dobro znaju tko su izbjeglice i migranti. U manjini su oni koji nemaju nekog bližnjeg ili su i sami u nekom razdoblju života bili migranti, ili barem dio unutarnjih međuregionalnih ili ruralno-urbanih migracija.

Migracije su danas težak izazov i za puno veće i uređenije zemlje, a kad brane popuste, vidjeli smo i 2015. na što se svode naše granice i naš suverenitet... Zato, načelno, marakeški “Globalni kompakt za sigurne, uređene i regularne migracije” za nas ne bi trebao biti problem.

S druge strane, u očima male nacije suočene s demografskom katastrofom migracije mogu izazvati ozbiljnu zabrinutost, s kojom se treba nositi, a ne je ignorirati. Europski politički zaokret i u krajnje desno posljedica je i tih strahova, te njihova političkog kanaliziranja. O tomu vlast koja drži do transparentnosti i na službi je građanima treba voditi računa. Umjesto što su smatrali dovoljnim da se oni na vrhu slažu, dok su se slagali, ne zamarajući nas ostale, trebali su na vrijeme sami potaći raspravu. I u Estoniji se posvađao vrh vlasti nakon što se i tamo šutjelo o tom dokumentu u kojem stoji da predstavlja “prekretnicu u povijesti globalnih rasprava i međunarodne suradnje po pitanju migracija”.

I naša predsjednica je trebala ranije artikulirati promjenu stava. Mjesec dana uoči skupa u Marrākešu građani zemlje koja je na jednom od glavnih tranzitnih migrantskih puteva nije prezentiran niti službeni prijevod te globalne prekretnice, a kamo li da je organizirana stručna rasprava koja bi odgovorila i na zloslutna pitanja koja se sada valjaju po javnom prostoru!

Ponavlja se već viđeno kod Istanbulske konvencije. S tim da kod Marakeškog sporazuma ima još manje razloga za strahovanja. U njemu uvodno stoji da je to pravno “neobvezujući kooperativni okvir”. Ta politička deklaracija neće biti podvrgnuta potvrdi od strane vlada i/ili parlamenata po proceduri koja vrijedi za međunarodne ugovore. U njemu piše da se temelji na Deklaraciji o izbjeglicama i migrantima koju su 193 zemlje potpisale u rujnu 2016. u New Yorku.

Tomu je nazočila i predsjednica, dok je ministar vanjskih poslova Miro Kovač tada rekao: “Donošenjem newyorške deklaracije stigao je i globalni odgovor na izazov s kojim se ne suočavaju samo Europa i Bliski istok, nego i cijeli svijet. Plan usvojen u New Yorku mora omogućiti da se prema izbjeglicama postupa tako da im budu osigurani dostojanstvo, sigurnost i njihova ljudska prava”. Tada nije bilo strahovanja o izjednačavanju prava izbjeglica i migranata. Naravno da ljudska prava i temeljne slobode vrijede i za migrante uvijek i svugdje, ali u Marakeškom kompaktu zatim piše i ovo: “Samo izbjeglice imaju pravo na specifičnu međunarodnu zaštitu definiranu međunarodnim zakonom o izbjeglicama.”. Potvrđuje se i “suvereno pravo država da definiraju svoju nacionalnu migrantsku politiku i u okviru svoje nadležnosti upravljaju migracijama u skladu s međunarodnim pravom”.

Izričito se navodi da države mogu razlikovati zakonite i nezakonite migracije, te poduzimati zakonodavne i političke mjere za provedbu Globalnog sporazuma, uzimajući u obzir različite nacionalne stvarnosti, politike, prioritete i zahtjeve za ulazak, boravak i rad, u skladu s međunarodnim pravom.
U strahu su velike oči, pa se štošta iščitava i u tezi da su migracije prepoznate kao izvor “prosperiteta, inovacija i održivog razvoja u globaliziranom svijetu, kakvi pozitivni utjecaji mogu biti optimizirani kroz unapređenje upravljanja migracijama”, te da mnogi migranti danas žive i rade na siguran, uređen i zakonit način.

U tomu se mogu prepoznati i slavni Hrvati koji su zadužili čovječanstvo, kao i mnogi koji i danas unapređuju i obogaćuju zajednice u koje su emigrirali. U dokumentu se navodi i da cilja na “ublažavanje poticaja i strukturnih faktora koji onemogućuju ljudima da izgrađuju i vode održiv život u zemljama svoga podrijetla, umjesto da traže svoju budućnost negdje drugdje”, te kako treba stvoriti uvjete za siguran i dostojanstven život u njihovim vlastitim zemljama.
Po ukusu nekih Marakeška deklaracija nedovoljno ističe negativne aspekte migracija, iako se govori da utječu na naše zemlje i na “vrlo različite i ponekad nepredvidive načine”.

Ali, zar je to neočekivano za deklaraciju posvećenu migrantima!? Taj dokument je politički pokušaj međunarodne suradnje u upravljanju migracijama i osnaživanja s 23 preporuke statusa migranata, koji su tu oko nas, koliko god mi posezali za onom ekološkom, a u ovom slučaju nehumanom mantrom “ne u mom dvorištu”. Najgore za sve je aktualno stanje kaosa u kojem su migracije još uvijek “tamo nečiji”, a ne globalni problem, čak iza migrantske zemlje poput SAD-a, Australije...